Izvještaj – Morrissey: Kraljica je teško bolesna
http://instagram.com/p/whcjWzsoG6/?modal=true
Pribojavala sam se da će biti tako, ali otići na koncert s presumpcijom da neću biti oduševljena ravno je odustajanju. Tako sam sinoć otišla na Morrisseya na Zagrebački velesajam. Sretna jer ću ga vidjeti uživo, unaprijed tužna jer neću čuti sve one pjesme kojima me osvojio. Setliste s posljednjih koncerata davale su naznake onoga što se materijaliziralo sinoć na Velesajmu.
No krenimo redom. Dok smo čekali Moza da se nakon osam godina popne na zagrebačku pozornicu, na improviziranom video zidu prikazivali su se isječci. Ne znam jesu li oni izabrani osobno od strane Morrisseya niti je li ta kombinacija nastupa Ramonesa, The Who i isječaka iz filmova poput Munchkina iz Čarobnjaka iz Oza sa sobom nosila neku kolektivnu poruku, no čini mi se da se nitko nije previše time zamarao. Sredina dvorane bila je popunjena već kad smo ušli, ali se zato na rubovima uz šankove veselo čakulalo uz već standardnu inmuzičku vodu s pivom.
A onda se dogodio vrisak i platno je palo. Iza njega stage je već bio postavljen i Mozov bend počeo je izlaziti. The Queen is Dead numera je s kojom standardno započinje sve svoje koncerte na ovoj turneji pa tako ni Zagreb nije bio iznimka. Suedehead još je bila za dušu onih Moz-nostalgičara, a onda je Moz krenuo raditi ono što je i došao napraviti – promovirati novi album „World Peace is None of Your Business“. Nekoliko ih je dobro prošlo (Kiss Me Alot, Istanbul, I’m Not A Man), ali generalno bilo je vidljivo da su svi prisutni čekali i labavo držali fige da Morrissey skrene malo s kursa novog albuma i zaluta u uspješnice uz koje smo ga zavoljeli. Dogodilo ih se nekoliko (I’m Throwing My Arms Around Paris, Trouble Loves Me, Yes I’m Blind, Speedway, How Soon Is Now, Asleep, Everyday is like Sunday), ali po žamoru koji je vladao na rubovima dvorane sve je to više ličilo na slušaonicu nego na koncert.
Moz je veliki aktivist pa tako niti ovaj koncert nije mogao proći a da nas ne upozori da su naše prehrambene navike štetne. Taman u onom trenutku koncerta kada vam zakrulji želudac i poželite poslije pojesti dobar kebab, on počinje izazivati i krene sa svojom Meat is Murder. Na videozidu počele su se prikazivati scene ubijanja vaših sutrašnjih ručkova, a tih nekoliko minuta mnogi su iskoristili kako bi provjerili društvene mreže i otišli po novu dozu razvodnjene pive.
Očekivano, dvorana je živnula na How Soon Is Now, kao da su svi ostali iznenađeni što ju svira na novoj turneji. Na bis se vratio s još dva bisera iz kolekcije – smithsovskom Asleep i Everyday is like Sunday s albuma „Viva Hate“. Iako taj bis i nije bio nešto opravdan (nisu se čuli povici „we want more“, više je to nalikovalo na produženi aplauz), Moz ga je očito na turneji izrežirao kao svojevrsnu utjehu svim onim starim fanovima koji su ga došli vidjeti, kao kada djetetu doktor na kraju pregleda da lizalicu. Nisam se mogla oteti dojmu koji se kao dim zabranjenih cigareta širio dvoranom da je trebao stati nakon tri samostalna albuma i živjeti na slavi glazbenih remek djela, trojstva svoje karijere (zapravo dvojstva i jednog koji ih zaogrće plaštom) –„Viva Hate“-„Bona Drag“- „Vauxhall and I“. Novi album rijetkima je dobro sjeo, a Moz ga je očito iskoristio kako bi ispoljio svoj aktivicinizam na vidjelo (/Hooray, hooray the bullfighter dies and nobody cries, nobody cries, because we all want the bull to survive/)
I kako bi nakon svega toga izgledala rekapitulacija koncerta? Je li nam drago da smo vidjeli Morrisseya uživo? Jest. Je li ovo bila najskuplja slušaonica na kojoj smo bili? Vjerojatno jest. Publika se nakon sat i četrdeset minuta razišla u obiteljskoj atmosferi i krenula u smjeru grada koji već danima miriši po svim mogućim vrstama kobasica. Moz onuda očito nije prošetao jer koncert nije otkazao. Voljela bih reći da ćemo možda imati prilike još jednom ga vidjeti na nekoj best of turneji ali bojim se da je to bilo to od Morrisseya. Oni koji su skinuli sve albume prije pada torrenta danas preslušavaju sve ono što su sinoć htjeli čuti.
