Izvještaj – My Bloody Valentine: Oceani buke za laku noć i dobro jutro
Prvi puta sam u petak bio u ljubljanskom Kinu Šiška i znaš da te očekuje nešto posebno kad te na pozornici dočeka više od 15 pojačala, a njih oko 10 je samo za Kevina Shieldsa. Da se razbacuju s opremom dokazali su i s desetak Fender Jazzmaster gitara koje su promijenili tijekom koncerta, a najmanje su štedjeli na decibelima. Bio sam čak i malo skeptičan oko toga kako će prvaci shoegaze-a svoj pažljivo posloženi i rafinirani zvuk sa studijskih albuma prezentirati u koncertnom obliku. Iako sam strahovao da bi se sve moglo pretvoriti u običnu buku, zvuk je bio toliko dobro posložen da su, u kombinaciji s vrhunskim razglasom i odličnom akustikom prostora, My Bloody Valentine jednostavno ispuhali sve pred sobom.
Svaki instrument došao je do izražaja, a najupečatljivija, naravno, bila je Kevinova gitara natopljena distorzijama, te uz nju Bilinda na gitari i djevojka koja im se na pojedinim pjesmama pridružila na gitari, odnosno klavijaturama. Navedeni je trojac bio toliko statičan na pozornici da mi je to pomalo za ne povjerovati, no zato su bubnjar i basistica poprilično energičniji i pokretljiviji u svojoj svirci, držeći cijelo vrijeme čvrstu i upečatljivu podlogu gitarskim štrajhovima. Što se vokalnog djela tiče, većinu je pjevala Bilinda svojim milozvučnim glasom, dok se Kevin gotovo i nije čuo, što mi je jedina slaba točka razglasa.
Scenski nastup upotpunile su video projekcije preko cijele pozornice, u kojima smo vidjeli npr. i cover legendarnog albuma “Loveless”, te efektan light-show, a neočekivana je bila i Bilindina pojava u visokim petama i veoma kratkoj suknji, a unatoč gitari oko vrata (ili možda baš zbog nje) izgledala je izuzetno elegantno, te nekako krhko i sjetno. Čovjeku dođe da ju zagrli i utješi.
Publici su na početku koncerta bili podijeljeni besplatni čepići za uši, te su neki prokomentirali da im je s čepićima zvuk bio izražajniji. Dakako, treba uzeti u obzir izuzetnu i nesvakidašnju količinu buke koja je nekima (kao npr. meni) satima poslije ostavila zujanje u ušima, jer mi se na koncertu činilo da mi čepići baš i ne trebaju. Ali opet, možda je to upravo i čar njihove maestralne pojave, taj val buke koji te u potpunosti prelije.
Sat i 40 minuta dug set proporcionalno su popunili s pjesmama sa sva tri studijska albuma, ali i nekoliko njih s ranih EP izdanja. Tih 15-ak pjesama bilo je dobro odabrano, od uvodne I Only Said do završne You Made Me Realise, unutar koje su ubacili 6-7 minuta čistog noise-a, koji je do krajnjih granica rastegnuo razglas dvorane i naše bubnjiće. A možda najimpresivnije kod toga bilo mi je to da su nakon nekoliko minuta sviranja istog akorda i ritma, pri čemu su svi gledali u pod ili u prazno, svi u stotinku istovremeno krenuli s nastavkom pjesme, a da se pritom nisu ni pogledali. Takvih trenutaka bilo je više, što samo potvrđuje koliko je snažna interakcija među njima.
Bisa nije bilo, a sama komunikacija benda s publikom svela se na jedan “hello” na početku, nekoliko “thank you” tijekom koncerta, a na kraju jedan skromni “thanks for coming”. Ali mislim da im publika nema što zamjeriti, pa ni to da su se odmah u drugoj pjesmi When You Sleep usred pjesme raspali, pa nakon deset sekundi pauze nastavili dalje na opće uzvike veselja od publike (pretpostavljam da su bili uzvici veselja, nije se čulo od buke).
My Bloody Valentine nikad nisu ostvarili mainstream utjecaj poput nekih drugih alternativnih bendova i žanrova iz njihova razdoblja, ali to nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost i značaj. Štoviše, dvadeset godina poslije njihov je utjecaj oblikovao sasvim nove žanrove, a oni sami su i dalje ostali beskompromisno originalni, i što se toga tiče, nedodirljivi u svojoj biti.
