Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Izvještaj – Nate Hall u OKC Palachu i Močvari: Katarzična izvedba glazbenog proroka

06.10.2015. Luka Sinković
Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Nate Hall, pjevač i gitarist sada već kultnog U.S. Christmas predstavljao je u riječkom OKC Palachu i u zagrebačkoj Močvari solo album “Great River”, objavljen preko Neurot Recordings, izdavačke kuće u vlasništvu Scotta Kellya iz benda Neurosis. Bili smo na oba koncerta, a izvještaje možete pročitati u nastavku.

OKC Palach, Rijeka, 4. listopada
Tekst piše: Jelena Hac

Skroman, mističan i pomalo sramežljiv, Nate Hall posjetio je u nedjelju Omladinski kulturni centar Palach. Zainteresiranost Riječana i nije bila velika jer je prostor u kojem se održavao koncert zjapio poluprazan. Što nimalo ne presuđuje kvalitetu izvedbe. Tišina u prostoru odavala je zatajnost, nestrpljivost i intrigantnost. Jedino što se čulo je zvuk upaljača i tu i tamo koje kvrcanje pive u stol. U predviđeno vrijeme američki je kantautor, bez neke posebne najave, uzeo gitaru u svoje ruke i započeo s predstavljanjem svojeg albuma „Great River“. Potkrala se tu i tamo koja greška tijekom svirke, no za to nitko nije mario. Možda je prisutna publika bila u svom svijetu, možda se kišna nedjelja odrazila na njih u neograničenim lutanjem koje je zvuk distorizije povratio u stvaran prostor. Čak bi se usudila reći da nije bilo previše zaluđenosti i i entuzijazma u izvedbi, više je prenio na mene kartarzičan dojam – možda sam se previše pogubila u svojim mislima, možda je njegova psihodelična izvedba namijenjena upravo tome. Prikaz izmučene, tužne strane, popraćen njegovim dubokim, umornim glasom koji povisuje u pojedinim pjesmama, uspio je prepjevati, te u zadnjim minuta svoje izvedbe i pročitati zabilježenu ljubavnu poetiku, zbirku priča/pjesama o karakterima na rubu ponora, bajkama o netaknutoj prirodi, herojima s dvojbama i teškim odlukama. Nadasve, kolekciju toplih, emotivnih, iskrenih i predivnih pjesama.

Foto: Matej Celar / Ziher.hr

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Klub Močvara, Zagreb, 5. listopada
Tekst piše: Luka Sinković

Navikao sam, stvarno sam navikao pogledati koncerte bez da si sam doživljaj koncertne izvedbe kvarim ikakvim slušnim predznanjem o glazbi autora. Neizbježna je informacija o glazbenom kontekstu autora, no ipak ne znate što ćete slušati te ste u početku lišeni očekivanja i simpatija prema nekim određenim pjesmama. Isto me tako jučer kolegica upitala jesam li slušao album, misleći pritom na „Great River“ Natea Halla. Rekoh, ne – bitan mi je samo doživljaj s kojim ću otići s koncerta.

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Večer je počela zvukovima nekakve mise, što je izgleda bio intro naših doom pionira Umor. Bend sam davno gledao u Attacku, kada su svirali s češkim bendom Drom. Znam da su mi tada bili dobri, no sjećanje tog partikularnog koncerta me ne služi toliko dobro da bi interferiralo s očekivanjem jučerašnjeg. Dakle i taj sam koncert gledao lišen slušnog predznanja, što se pokazalo kao genijalna kombinacija.

Zaista dugo građenje pjesmi nekom bi možda i moglo dosaditi, no mir i staloženost ljudi na figurativnoj bini (jer je ovog puta koncert održan na samom podu Močvare) povećava iščekivanje i smiruje pritom. Sve dok se monotonija ne razbije o katarzične rifove gitare, kad bubanj udara jače, no ne nužno brže, a frekvencija basa padne ispod općeprihvaćene – kada ga osjetite na zidu na koji ste naslonjeni, sve do tada kompletna se emocija i ugođaj nakupljaju, da budu na neki način oslobođeni. Barem vas glazba priprema na to, takva vam je intuicija. No, vokal zadržava istu intonaciju – gledam mu na licu koliko ga to boli, no bori se s time i ne pušta, neće vrisnuti. U tom sam trenu očaran predanošću, ali i glazbom, koja ne staje. Nije mi jasno zašto taj bend nije stavljen na pijedestal i zašto ga se generalno ne štuje, jer atmosfera koju su napravili je genijalna. Što riffovima, što vokalno, što ritam sekcijom, što maglom – no svemu je pomoglo okruženje tridesetak ljudi koji su zaista došli uživati u koncertu. Mogao sam guglati imena pjesama, imena ljudi koji sviraju, no u prijenosu doživljaja je to apsolutno nebitno, čak može i zasmetati. Bend postoji kao entitet, slušajte ono što vam govori.

Foto: Matej Celar / Ziher.hr

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Nikakav stadionski koncert i nikakva velika dvorana ne mogu zamijeniti po dva velika razglasna zvučnika na svakoj strani pozornice (u ovom slučaju direktno poda). Nema te zvučne sirovine koja može nadomjestiti ovakav razmještaj i ovakvu cirkulaciju valova zvuka, ne samo kroz zrak, već i po armaturi prostorije, koja pritom sama djeluje kao medij.  Tko god da radi taj posao u Močvari, ima moju duboku zahvalnost.

Sličan koncert ovom jučerašnjem Natea Halla, gledao sam početkom prošle godine na istom mjestu u skoro identičnoj atmosferi. Bio je to nastup Scotta Kellyja, glavešine Neurosisa, benda koji je osnivač Neurot Recordingsa, kuće pod kojom je Hall izdao debi album „Great River“. Kelly je čak i citiran u najavi koncerta, budući da je za Hallovu glazbu rekao da je djelo duše koju poznajemo, ali koja prvenstveno poznaje nas. Sve to ima smisla jer obojica na pozornici rade isto – otvaraju svoju dušu, na najljepši  mogući način. Ne pričamo ovdje o patetici, pričamo o životnim filozofijama, miru, staloženosti, strahovima, ali i ne-smislu svega.

Foto: Matej Celar / Ziher.hr

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Ovog puta nije bilo stolica, ali se na podu našlo nekoliko jastuka, gdje su prisutni mogli sjesti i uživati. Trebalo je malo vremena da vas autor uvuče u svoj stil. Trebalo je vremena da shvatite intenzitet odsviranih nota, da naučite slušati mu liriku na tvrdom američkom naglasku – da se maksimalno sinkronizirate s autorom. Međutim to je trajalo vrlo kratko, sve nakon toga bilo je vrlo smisleno i oslobađajuće. Tu i tamo se dogodio poneki ispuh magle koja bi se vrlo brzo umirila, što zbog viskoznosti, što zbog toga jer kod pozornice nije bilo nikakvih strujanja. Prizor magle koja stoji na mjestu u zraku izrazito je smirujući u kombinaciji s ovakvim performansom. Glazba je minimalna, tek nekolicina rifova koja služi kao pratnja lirici. Čovjek pritom pri krajevima pjesama ostavlja samo feedback gitare i uzima knjigu te čita nekoliko redaka iz svojih omiljenih knjiga. Prvi sam tekst uhvatio, dok mi je praćenje drugog onemogućeno od strane nekog lika koji je sjedio iza i gušio se od smijeha.

Ni takvi trenuci nisu uspjeli narušiti intenzitet ugode ove večeri. Nevjerojatno je čemu možete svjedočiti za tridesetak kuna, a koliko razočarani možete otići s koncerata koji su barem nekoliko puta skuplji. Kompletna filozofija čovjeka da sam ide po svijetu i propovijeda ljudima svoj mir i patnju je neopisiva. Rijetki su, no ima ih, takvih glazbenih proroka.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.750 out of 5)

Komentari