Izvještaj – Neutral Milk Hotel: Akustična buka kao primjer odlične svirke
Godinu dana nakon koncerta My Bloody Valentine, u Hrvatskoj smo imali prilike vidjeti i drugi od tri najvažnija indie benda devedesetih. Govorim o Neutral Milk Hotel. Treći bi bio Pavement, koji je također imao reunion prije nekoliko godina, ali je u Hrvatsku stigao samo frontmen Stephen Malkmus s drugim bendom, The Jicks.
Prije otprilike godinu dana festival Primavera iz Barcelone najavio je reunion Neutral Milk Hotela i njihov nastup kao ovogodišnje headlinere festivala, na opće oduševljenje hipsterskih, hipijevskih i drugih zajednica širom svijeta. Taj se nastup konačno i dogodio prošlog vikenda, a tjedan ranije bend je pokupio hvalospjeve i na nekoliko britanskih koncerata. Na takve vijesti iz zapadnog svijeta smo odavno naviknuti, uz vječno gunđanje kako se u Hrvatskoj ništa ne događa. No, ovog puta se netko pobrinuo ušutkati gunđala, jer je spomenuti bend odmah nakon Britanije, Francuske i Barcelone stigao u Zagreb, na jedini koncert u regiji. Ali ipak nije uspio rasprodati Tvornicu kulture.
Štoviše, na samom početku koncerta prostor se doimao iznenađujuče praznim za takav bend. No, to se može pripisati i tome da je petorka došla na stage točno u najavljenih 21:45, nakon čega se ubrzo i Tvornica pristojno popunila. Set je trajao sat vremena, uz bis od dvadesetak minuta. Odsvirali su cijeli „In the Aeroplane over the Sea“ izuzev Communist daughter, nekoliko pjesama s debitantskog EP-a „Everything is“ i prvog “službenog” albuma „On Avery Island“ (neke pjesme se nalaze na oba izdanja, pa je teško razlučiti koju smo točno verziju čuli na koncertu), te dvije pjesme s EP-a „Ferris Wheel“, objavljenog 2011. godine, koji sadržava snimke iz razdoblja između 1992. i 1995.
Pozornica je izgledala kao radionica instrumenata, neuboičajeni studio, prenatrpana opremom i instrumentima. Jeff Magnum se cijeli koncert držao mikrofona i svojih gitara, iako je na bisu čak počeo i skakutati po pozornici. Ostatak benda (Jeremy Barnes, Scott Spillane i Julian Koster – postava koja je snimila “In the Aeroplane…”) i pridruženi live član pokazali su se kao pravi multiinstrumentalisti svirajući bubnjeve, gitaru i bas, klavijature, trubu, tubu i engleski rog, harmoniku, cimbale, orgulje, bendžo, singing saw (pilu s gudalom), električne gajde te proizvodeći zvukove na još nekoliko teže definirajućih elektronskih spravica, stvarajući fantastičnu zvučnu sliku kojoj osnovu čini folk prizvuk akustičnih instrumenata, preko čega se preklapaju distorzije i sva buka koja nastaje među tim instrumentima.
Neki su komentirali kako je zvuk mogao biti bolji, da je ton-majstor zakazao, ali ja mislim da je ovako bilo najprikladnije, jer je bend zvučao baš živo. Odsvirali su sve instrumente kao i na studijskim snimkama, često mijenjajući instrumente usred pjesme. Aranžmani su bili bogati i harmonični i zvuk je bio pun, ali nije zvučalo ispeglano, kao da smo u studiju, već sirovo i organično, kao prava live svirka, što je možda i najveći plus koncerta i benda, a ujedno mogu očitati lekciju drugim izvođačima o tome kako bi trebala zvučati koncertna svirka.
Bili su energični, uživljeni i svježi, dali su sebe cijele u svirku. Očito 15-godišnja pauza nije loš potez, jer da su kontinuirano djelovali vjerojatno ne bi bili ovako poletni, a i ne bi ih publika toliko željno iščekivala. Najveće iznenađenje mi je bilo što je vrlo velik broj publike činila mlađa populacija, koja je u vrijeme originalnog djelovanja benda imala još jednoznamenkast broj godina, a ironično, njih je uhvatila “nostalgija” još i više nego starije generacije.
Podjednako su balansirali između žestokog i jednostavnog nabijanja po bubnjevima, basu i gitari, laganijih balada, koje je Jeff izveo solo, te eksperimentalnijih pjesama, u kojima su se svirački najviše poigrali aranžmanima i instrumentima. Nisu previše komunicirali s publikom, iako se vidjelo da se dobro osjećaju na sceni. Ali im je zato publika uzvraćala pjesmom, pljeskom i povicima (jedan lik kraj mene je cijeli koncert uporno vikao ‘bravo’), jer ovakav se susret događa vjerojatno jednom u desetljeću, ako će se uopće ikad ponoviti. Možda za 15 godina, nakon još jedne pauze.
P.S. Nema fotografija jer je želja benda bila da se koncert ne snima niti ne fotografira, pa Ziher.hr poštuje tu želju!
