Izvještaj: Niti nesretno vrijeme nije pokvarilo drugi dan INmusica
Svi znamo što nas je dočekalo jučer kada smo izašli iz domova. Na žalost, moralo se dogoditi, no to očito nije utjecalo previše na posjećenost festivala. Barem ne na nekoj predrastičnoj razini, osim što je modri šator postao okupirana zona u koju je nemoguće ući. Najdrastičnije što se dogodilo jest činjenica da se ljudima jednostavno nije dalo rano dolaziti pa su tako, na svoju veliku žalost, And The Kid nastupali pred četvero ljudi. Što ćete, nije im bilo suđeno ove godine. The Belle Infidels su okupirali drugi stage i odradili jedan od boljih domaćih nastupa na INmusicu. Predvođeni frontwomanicom, pokazali su svoj indie/garage rock u kojem je bilo primjesa svega i svačega. Pjesme su im išle od žešćih do nešto sporijih i emotivnijih te se činilo da se ljudima sviđa, posebno onih sedam Britanaca desno od stagea. Doduše, bili su bosi pa ne znam jesu li mi oni pravi kriterij. Šalu na stranu, ostao bih na njima do kraja, no na Main stageu su počinjali Eagles Of Death Metal, a to je nešto što se ne propušta.
EODM su možda počeli kao sprd, a sad ste mislili da ću nastaviti tipkati kako zapravo nisu, no prevario sam vas. Jesu, oni su sprdačina kakve nema, užasno zabavna, nabrijana, prava rokenrol sprdačina. Neki bi rekli da bi takav i trebao biti pravi rock bend. Jesse Hughes i njegova bagra su naprosto urnebesni. Ne može se govoriti o nastupu EODM, a da se ne spomenu ti zaista komični momenti između pjesama kada Jesse vrlo vješto manipulira publikom, posebno djevojkama. Dobio je širok dijapazon odjevnih predmeta od grudnjaka do gaćica. I poneku praznu pivsku čašu. Glazbeno gledano, EODM su opet čisto ludilo. Sama činjenica da netko može napraviti pjesmu od dva akorda s tekstom poput “Shit, goddamn, I’m a man”, a da to publika “popuši” je naprosto nevjerojatna. Ništa od toga nije dosadno jer svi znaju da se radi o čistoj zafrkanciji i rokerski opuštenom lažnom egoizmu. U principu su to Eagles Of Death Metal – stroj za sviranje i zajebanciju. Ono što me stvarno začudilo jest puna livada ljudi koji pjevaju većinu pjesama s momcima, a to je i frontmen primijetio i nije se ni trudio sakriti svoje oduševljenje, kao ni išta drugo. Bilo je odlično vidjeti da je izvođač stvarno zadovoljan odrađenim nastupom, a ako vam ponavlja kroz koncert, kao ja kroz ovaj izvještaj, da mu je bilo “a great fucking time” i vama bude malo toplije oko srca. Također su najavili još jedan koncert u Zagrebu, 1.12.2015. u Tvornici kulture. Nakon EODM kolegica se uputila na World stage i poslušala Batidu.
Batida (piše: Helena Kezerić)
Kako se nastup Batide na Otp Stageu još uvijek ubrajao u prvi dio večeri, sve je započelo po predviđenoj satnici. Kiša je već tradicionalno i sasvim neumorno padala cijelog dana, što je značilo da je vrijeme za šarene kabanice i blato kao modni dodatak na odabranu odjevnu kombinaciju. Batida je kroz svoj nastup, u obliku jedinstvenog vizualnog i auditivnog kanala, na publiku odašiljala pozitivnu energiju. Rasplesana gomila uživljena u dinamične zvukove uživala je u glazbi koja je nastala mješanjem afričke i europske kulture.
Death Cab For Cutie (piše: Jan Vukasović)
Nakon Batide na World stageu, na Main stageu su se samo pojavili Death Cab For Cutie i otvorili koncert pravom bombom, The New Year s njihovog hvaljenog i poznatog albuma “Transatlanticisim”. Od prve minute koncerta bilo je jasno da se radi o bendu koji itekako dobro svira, a vokali Bena Gibbarda savršeni su za ovu vrstu muzike. Ili muziku općenito. Sami DCFC bend je koji ima naglašenu emotivnu komponentu, prvenstveno kroz Gibbardove lyricse, a onda, naravno, i kroz glazbu koja je dojmljiva barem 90 posto koncerta. Dojmljiva u onom smislu da osmijeh ne silazi s usana jer se savršeno prate, melodije su tužne i impresivne, vokali jednostavno bole. Gorko-slatka fantazija. Prijatelj ih je tijekom koncerta nazvao emo Editorsima i moram reći da se u potpunosti slažem s njim. Bilo je trenutaka kada bi se mogla naći neka očita preklapanja u tematici i instrumentalima, no Death Cab For Cutie je puno osjećajniji, ispričajte me na izrazu, nježniji bend.
Što se tiče setliste, bilo je svega – od njihovog prvog albuma do nekoliko pjesama s njihovog zadnjeg izdanja, albuma “Kintsugi” koji mi nije baš sjeo kada sam ga doma slušao, ali Black Sun je fantastična pjesma. Ima nešto u tom bendu što je jednostavno izvan ovog svijeta, ogoliti sebe na način na koji oni to čine godinama zaista je posebno, a tek izvoditi to s takvom preciznošću, strašću i užitkom pred tisućama ljudi… Uz sve hitove koje su svirali poput I Will Follow You Into The Dark, Soul Meet Body i Transatlanticism, veliko oduševljenje u publici izazvala je pjesma koja se cijela vrti doslovce oko jednog rifa na basu, a to je I Will Possess Your Heart, epska ljepotica od osam minuta čiste atmosfere, patnje i boli. Čak i nakon što su završili ostao mi je osjećaj da bi ih mogao slušati vječno.
Jonathan (piše: Tim Hrvaćanin)
Nakon što se prošle godine INmusicov Hidden stage vratio u velikom stilu s odličnim koncertima Kandžije i golih žena, Jagwar Ma, Ti i Žena, od ove će godine postati tradicija da se tamo održavaju neki od najboljih koncerata festivala, za što ove godine pretendira Jonathan. Riječka petorka dobila je termin od 21:45 do 23:00, koji se preklapao s nastupima zvučnijih i jačih imena Death Cab for Cutie i La Roux. Unatoč tome, „skriveni“ je šator bio krcat, ljudi su čak stajali izvan šatora, na kiši, kako bi čuli nadahnute Riječane.
Možda vam se njihova glazba ne sviđa, no nikako ne možete poreći da to što rade, rade na vrhunskoj razini. Odlični su svirači, što se znalo već kada su se okupili, prethodno (ili još uvijek) svirajući i u Let 3, Pasima i Salionu. Cijelu sviračku dimenziju dodatno podiže njihova uigranost i scenska kemija, a kada ih prati oduševljena (rekao bih čak ekstatična) publika poput one jučerašnje, riječ je definitivno o kandidatu za najbolji koncert festivala. Momci su energični, bučni i žestoki, nisu zapali u monotonost poput Future Islands, nemaju sa sobom Sparkse koji su uškopili Franz Ferdinand, a s publikom su uspostavili bolju komunikaciju nego Rudimental.
Od uvodne Mama I’m Ready pokazali su da nas čeka iznimno dobrih sat vremena, što su zaokružili svojim najvećim hitom Maggie i vanzemaljski nadahnutom The School. Između su se smjestile preostale pjesme s jedinog im albuma „Bliss“ i ovogodišnjeg maxi singla „Getting Closer Is Keeping Us Apart“, a ono što ni sami nisu očekivali je bio uporan poziv na bis, na kojem su premijerno odsvirali novu pjesmu Heaven (jako podsjeća na zvuk The Nationala, pogotovo vokal Zorana Badurine). Ljestvica je veoma visoko postavljena (za njih same u budućnosti, kao i za ostale na festivalu), a Jonathan su jučer zvučali kao bend svjetske klase spreman za veće pozornice i prime time satnicu.
La Roux (piše: Jan Vukasović)
La Roux je odlično poslužila za rabijanje mellow atmosfere nastale nakon DCFC. Budući da je nastupala odmah nakon headlinera, i to na drugom stageu, sva publika se jednostavno preselila ispred na dozu plesanja. Bilo je toliko ljudi da doslovce nije bilo moguće prolaziti dalje od sredine. Zanimljivo je kako je Elly Jackson s bendom zapravo vrlo vješto izvela svoju setlistu s obzirom na činjenicu da ima dva albuma od kojih je prvijenac čudovište krcato hitovima, dok je drugi nešto slabiji (dosta slabiji zapravo), barem u odnosu na prvi. Hitovi poput In For The Kill i I’m Not Your Toy izvedeni jedan za drugim garancija su da će vam ljudi podivljati na koncertu, pogotovo kada svirate plesnu glazbu. Koncert je prošao u odličnom raspoloženju i njen prateći bend je bio stvarno jako dobar, no nešto nije valjalo s tim zvukom na drugoj pozornici, svaki koncert koji sam tamo odgledao je bio pretih, iako je zvuk bio kvalitetno posložen i moglo se sve lijepo čuti. Koncert je završila, naravno, s Bulletproof, na opće oduševljenje svakoga u publici. Zabavan koncert i dobro zagrijavanje za nastavak tancanja po noći.
Rudimental (piše: Helena Kezerić)
Jedan od glavnih headlinera večeri, Rudimental, svoj je nastup u drugom dijelu večeri započeo u velikom stilu, ali ipak sa sitnim kašnjenjem. Mnogi su na sam njihov spomen hladno odmahivali rukom, no nikako ne s nekim utemeljenim pravom ili pokrićem. Izrazito energična skupina multitalentiranih glazbenika sa zavidnim plesačkim umijećem digla je pokislu publiku na noge. Komunikacija s publikom bila je kontinuirana i predivna. Tri različita vokala izmjenjivala su se tijekpm predviđenog repertoara, no sva tri bila su jednako dominantna i kvalitetna. Bilo je tu svega, najvećih hitova poput Free, Waiting All Night, Not Giving In, Feel The Love koji je ostavljen za kraj, ali i novijih pjesama poput You’re Too Cool To Love Me i Love Ain’t Just The Word. Ni jaki naleti pljuskova nisu mogli zaustaviti dobru zabavu koju je ekipa iz Rudimentala nametnula i ljubav koju su nam slali, a koja se jednostavno nekako osjetila u zraku.
Sinkroniziranim mahanjima rukama, navalama pljeskanja u ritmu i gromoglasnim pjevanjem publika je vodila dijalog s glazbenicima. Puhačka sekcija iz pjesme u pjesmu nije prestala oduševljavati, ali i bubnjevi su bili na izrazito visokom nivou. Rudimental live nije samo drum & bass, to je glazbena senzacija koja se sastoji od desetak vrlo svestranih i talentiranih glazbenika koji mnogo ulažu u kvalitetu nastupa, što je jasno bilo vidljivo i njihovim nastupom na INmusic festivalu. Rudimental je bio upravo ono što je trebalo ovakvom danu festivala – uspio je podići prosjek energičnim nastupom i nadjačati kišu koja se prolijevala po gradu. After party se nastavio na Hidden Stageu za vrijeme muzičkog seta DJ Mikea Skinnera, pa se tako dio članova spustio u posjetitelje, družio se i plesao, dok je ostatak Rudimentala sa strane plesao kao da nema sutra. Prilikom zadnje glazbene numere DJ Skinnera, popeli su se na pozornicu i dodatno animirali publiku, što je došlo kao “šlag na i” ionako već odličnog nastupa koji su ostavili u našim sjećanjima.
Drugi festivalski dan potrajao je do kasnih jutarnjih sati, a kao što je kolegica napisala, čak su se i izvođači sinoć/danas dobro zabavili usprkos vremenskim nepogodama. Upravo to bi vam trebala biti motivacija da se i danas pojavite na Jarunu kada će biti lijepo vrijeme, poslušate omiljene bendove i završite taj festival u velikom stilu. Vidimo se. Opet.
