Izvještaj – Nježna Sabina ostavila trag dok Belani igra na treću sreću
Queen of Sabe ili Sabina nježnog pogleda i nestabilnog sjeda na klimavoj stolici Kluba, akustičnu večer načela je s jednom od njenih prvih snimljenih pjesama, Mr. Fool. Zbog premalo publike, podosta odmaknute od same pozornice, činilo mi se da Sabina ima neku vrstu ugodnog, ali tehnički preciznog i sigurnog jammanja s pratećom gitarom. Tek je malo trgnula publiku pjesmom napisanom za prijateljicu koja odiše snagom na ženski način- emocije sazdane u tekstu upakirane su dobrim solo dionicama druge gitare, što je sve upotpunjeno Sabininim mekim glasom koji pjesmi daje akustičnu pop dimenziju, baš kao i kod Circles. Kao i očekivano, do kulminacije dolazi zadnjom pjesmom čije ime nosi nedavno izišla indie kompilacija Croatia Records. Tek na Tragovima Queen of Sabe je pokazala pravo lice i pustila onaj pravi glas iz duše. Bilo to do glasa ili do blizine emocije pjesme prenesene hrvatskim jezikom, Sabinin glas je bombastično katapultirao refren na prazni podij Kluba kao da viče ‘jebite se ovo je moja pjesma i ja imam svoju priču’. Da, trgnula je publiku uspješno, ali nažalost je to bio jedan od rijetkih trenutaka kad se to osjetilo onako kako treba.
Luka Belani ima novu igračku
Bila ona nova ili ne, mladi kantautor nam je pokazao čari svoje pedale i neka je! Publici su predstavljene zanimljive auditivne konstrukcije u kojima je vješto uspio sakriti intimu akustike, prethodno načetu Sabininim nastupom. Prisjećam se snimke Belanijevog koncerta na HRT-ovoj Garaži i razmišljam kako mi je sada jasnija voditeljeva zbunjenost prije njegovog nastupa kojem je tada očekivao meku akustiku , a dobio rokenrol na tragu onog modernog, sa zanimljivim catchy tekstovima. Međutim, sinoć u Klubu sam i ja osjetila zbunjenost oko novog zvuka Luke Belanija, unatoč činjenici što mi ovo nije bio prvi put da ga slušam uživo. Donekle zbunjena je ostala i publika, čekajući Belanijevu treću sreću u tri pokušaja izvedbe nove, očito nedovoljno uvježbane stvari.
Samo otvaranje koncerta najavilo je zanimljiv ostatak večeri. Nove stvari su na trenutke imale orijentalni prizvuk s mirisom na nadolazeće proljeće, što u meteorološkom, ali očito i Belanijevskom smislu. U pojedinim stvarima treba naglasiti Lukin neobični zaokret prema visokim vokalnim dionicama koje jako podsjećaju na one Justina Vernona. Iako se na trenutke više bavio skakanjem od pedale do pedale i nadoslagivanjem etno-elektro efekata na svoje nove uratke, kad bi uspjeli čuti konačan produkt oprostili bi mu čekanje i napetost u njegovom stvaranju. Uz poneke tehničke neuspjehe i pomalo pritajenu interakciju s publikom, kao koncertne uspješnice izdvojila bih izvrsnu Bring me your love i moj osobni favorit The Wanderers. Nažalost mi se čini da je publika očekivala više, a i nadam se da sinoć u Klubu nije bilo mnogo onih koji Luku slušaju prvi put jer Lukina izvrsnost se ipak ne gradi od jedne cigle.
