Izvještaj – nuSynergetic Orchestra & Glazbena škola u Varaždinu: Odličan koncert učenika i profesora
Godinu i pol nakon dva rasprodana koncerta u Sinagogi u sklopu nuArs sessiona 1.0, nuSynergetic Orchestra ponovno je svojim originalnim glazbenim stvaralaštvom oduševio varaždinsku publiku. Ovoga je puta u pitanju bio zajednički koncert nuSynergetic Orchestra i Glazbene škole u Varaždinu povodom 190 godina djelovanja škole. nuSynergetic Orchestra dosadašnje je sessione održavao u napuštenim prostorima, tvorničkoj hali Varteksa i Sinagogi, pa je bilo lijepo vidjeti da su do posljednjeg mjesta uspjeli ispuniti i veliko gledalište varaždinskog kazališta.
Na ovom su koncertu sudjelovali članovi nuSynergetic Orchestra koji su ujedno i profesori na Glazbenoj školi, njih 5-6, dok su većina izvođača bili učenici. Ovaj koncert stoga je prvenstveno bio njihov koncert – prilika da se odmaknu od klasične glazbe i gradiva iz školskih klupa/vježbaonica te da se okušaju u nešto drugačijem glazbenom materijalu i konceptu. Još veća prilika bila je da sviraju uz bok profesorima koje zasluženo mogu smatrati uzorima.
To je pogotovo potvrdila udaraljkaška sekcija koja je zadivljeno pratila virtuozni solo Stanislava Muškinje na bubnjevima na posljednjoj skladbi koncerta, Always There Ronnieja Lawsa i Williama Jefferyja. Ne samo njih trojica, cijelo je kazalište bez daha pratilo bravurije kojima nas je Muškinja počastio. Ne znam jesam li ja ikad uživo čuo bolji bubnjarski solo. Ono što Muškinja radi zaista je teško opisati, osim da je nevjerojatno vješt, brz, tehnički potkovan i da je sve to skupa izvrsno zvučalo. Osim što radi kao profesor na varaždinskoj glazbenoj školi, Muškinja je svirao s brojnim bendovima i orkestrima među kojima ću izdvojiti Seven That Spells i Sudar Percussion. Mislim da to dovoljno govori.
Pohvaliti treba i učenike koji su pod Muškinjinim vodstvom djelovali poput malog udaraljkaškog ansambla, veoma uživljeni i posvećeni izvedbi, a puno prostora udaraljkašima omogućili su i aranžmani dirigenta Marka Prepelića, inače profesora trube. Program ovog koncerta nije bio toliko eksperimentalan kao prijašnji sessioni nuSynergetica. Većinu materijala zapravo smo čuli u Sinagogi, ali kao takav predstavlja srž onoga što nuSynergetic radi, a to su originalne autorske obrade soul standarda i tradicionalnih napjeva.
Koncert su otvorili (i na bisu zatvorili) s People Make the World Go Round američke R&B/soul grupe The Stylistics u kojoj nas je prvim od brojnih sola na saksofonu oduševio Gordan Perši, još jedan profesor Glazbene škole. Na uvodnu pjesmu nadovezala su se dva instrumentalna tradicionalna napjeva. Mnogo puta obrađivana Zajdi, zajdi u Prepelićevom je aranžmanu dobila potpuno novi život. Bilo bi divno kada bi nuSynergetic objavio tu obradu, bilo kao snimku s koncerta ili kao studijsku snimku. Ovaj inovativni pristup tradiciji iznjedrio je zaista čarobnu glazbu. Na nju se nadovezao međimurski napjev Vuprem oči za čiji je aranžman u 7/8 mjeri Prepelić rekao da je inspiraciju dobio slušajući Tetu Lizu. Vuprem oči izveli su profesori u malom sastavu – klavijature, bubnjevi, bas gitara, saksofon i truba koju je svirao sam Prepelić.
Središnji dio koncerta pripao je autorskoj pjesmi nuSynergetic Orchestra, My Instabilities čiju glazbu potpisuje Rene Coner, a tekst Martina Friščić koja je pjesmu i otpjevala. Na koncertu su pjesmu prvi puta odsvirali u aranžmanu s gudačima koji soul pop numeri daju jednu dodatnu dimenziju. Uslijedila je obrada kompozicije Man With a Movie Camera Cinematic Orchestra koja je zvučala kao kraut rock s dozom Bowiejeva Blackstara. Muškinja je onako karakteristično krautrockovski držao jednoliki ritam na bubnjevima, pratio ga je Petar Prepelić na basu, mladi klavijaturist začinio je sve sa space zvukovima iz Moog sintesajzera, u što su ulijetali pojedini puhači. Izvrsna izvedba koja je možda najviše odudarala od ostatka repertoara.
Iz kraut rocka prešli smo u moderni jazz sa skladbom The Rush pijanista i skladatelja Billa Laurencea, inače člana hvaljene i nagrađivane fusion jazz skupine Snarky Puppy. Kraj koncerta bio je rezerviran za dva soul standarda, eksplozivan Never Too Much Luthera Vandrossa u kojem su briljirali pjevači Martina Friščić i Neven Stipčić te spomenuti Always There koji je iznjedrio taj bubnjarski solo o kojem se najviše pričalo nakon koncerta.
Poseban čar koncertu dala je intimna atmosfera koja je vladala u kazalištu. Iako je u gledalištu bilo gotovo 400 slušatelja, a na pozornici (zgodno uređenoj s tepisima i prikladnom rasvjetom) više od 30 glazbenika, koncert je djelovao kao da smo kod nekoga u dnevnoj sobi i sad će dio ekipe opušteno zasvirati. Najviše pohvala zaslužuju učenici jer pred njima nije bio nimalo lak zadatak. Iako je u pitanju bila suradnja s Glazbenom školom, Prepelić nije nimalo pojednostavnio repertoar. Aranžmani su bili zahtjevni, kompleksni i nekonvencionalni, a Prepelića potvrđuju kao maštovitog, darovitog i zaigranog autora.
Bio je ovo izvrstan koncert koji je pokazao da Varaždin čeka svjetla glazbena budućnost. Zapravo ne budućnost – mladi glazbenici iz Glazbene škole sadašnjost su Varaždina. U travnju su odsvirali impresivan koncert na Trgu kralja Tomislava, varaždinskom Korzu, s Glazbenom školom iz njemačkog Ravensburga, sada su odsvirali fenomenalan koncert s nuSynergeticom, a siguran sam i da će neki od učenika svirati i na njihovim idućim projektima. Ipak je riječ o najzanimljivijem kulturnom projektu koji se zadnjih godina pojavio u Varaždinu i nadam se da će u nadolazećim mjesecima pojačati svoje aktivnosti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
