Izvještaj – Ozric Tentacles: Nedjeljna sinergija space rocka
Mnogi nedjelju nazivaju najdosadnijim danom u tjednu, mnogi je shvaćaju i doživljavaju tako, no ova nedjelja bila je malo drugačija. Utoliko drugačija da bi čak i Morrissey u danima čemera posustao te počeo prizivati Armageddon koji drugi dan u tjednu. Naime ova nedjelja je bila ljepša, zvučnija i obojenija za koncert Ozric Tentaclesa, jednog divnog space-rock benda koji definitivno ne dobiva pažnju koju zaslužuje.
Nedjeljna večer na kraju i jest bila malo „bloody“ jer smo prokrvarili uz relativno dosadan program DJ-a pod imenom Zmayo koji je na kraju svirao sat duže nego što je bilo predviđeno u satnici. Ozricsi su počeli oko 22 sata, a ono najupečatljivije bile su boje na pozornici. Vizualizacije su bile simultano prikazivane na dva zasebna platna koja u nekim trenucima funkcioniraju zajedno, kao zasebna slika. Upravo taj prelazak iz jedne u dvije slike i obrnuto rezultirao je onim osjećajem kao da se novi prostor otvorio iza benda. Upravo to je proširilo odnosno udubilo pozornicu, te je Močvara nakon nekog vremena dobila novu dimenziju dubine. Koncert je uz ovaj vizualni doživljaj imao i onaj primarni glazbeni, jer dalo se osjetiti kako glazba dolazi prirodno, sve je bilo nekako skladno, a i zvuk je začudo bio savršen. Bass je asertivno odzvanjao, sve je to bilo ugodno prigušeno klavijaturama, gitara se uključivala i isključivala tijekom pjesama, ovisno o tome je li Ed Wynne tipkao ili trzao. Ono što me oduševilo bio je bubanj, koji je bio živahan i dinamičan tijekom cijelog koncerta, rijetko samo prateći, često u prijelazima… Koncert je bio sinergija svih tih elemenata, i kao cjelina je djelovao eterično, gotovo onosvjetski.
Smjestimo li bend u vremenski kontekst kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, možemo zaključiti kako je glazba benda pod nevjerojatnim utjecajem psihodelika. I sam Aldous Huxley bi definitivno rado širio ruke na koncertu, padajući sve dublje u crvotočinu, no fascinantno je kako su se suptilno preko projektora inicirale Huxleyjeve vizije „pakla“. Neprestana i agresivna vizualna repeticija, čak i ne tamnijih, već ne-toliko-svijetlih motiva dovodi i najprisebnijeg promatrača da dovede u pitanje sve dobre osjećaje koje povezuje s prikazanim vizualizacijama. No glazba je cijelo vrijeme bila tu kako bi naznačila da se radi o izrazito pozitivnom koncertu.
Ono što me se dojmilo jest kako je basistica pred kraj koncerta, zapravo na bisu, sišla u publiku te se družila s ljudima. Prisutni su bili vidno oduševljeni, ali ne toliko koliko mišićava žena, njena sreća i zabavljenost silaskom su ipak djelovali malo natprirodno. Na stranu s time, čini mi se da zagrebačka publika voli Ozricse, a da taj afinitet nije neuzvraćen – što se ne događa toliko često, pa je upravo zato i divno primijetiti.
