Izvještaj – Parkway Drive: Metalcore nije mrtav
Nije da smo svjedočili najtoplijem početku ljeta; kiše su uništile dobar dio tjedna, a ni budućnost se u četvrtak nije činila baš najtoplija. Škola još nije gotova, ispiti se još nisu položili, a razmišljanje o moru i godišnjem odmoru ni ljudima bez poslovnih i akademskih obaveza nije tako blizak pojam. Doduše, dobrom dijelu onih koji su se u četvrtak okupili kod Močvare kako bi pogledali koncert australskih surfera, Parkway Drivea, se miris prostog ljeta malo približio.
Već na Facebook eventu koncerta, vidio sam dogovore ljudi da se na koncert donese hrpa balona kojima će ispuniti prostoriju. Ne znam kada sam čuo ridikulozniju ideju. Kao da grupica djevojčica organizira koncert za Josipa Katalenića. Na svu sreću, pri dolasku nisam zamijetio toliko zastrašujuću količinu balona, no izgleda da su zaživjele neke druge ideje; dosta ljudi se pojavilo sa šlaufovima i onim napuhanim životinjama za vodu, vjerojatno još ljepljivima od prošlogodišnje soli, a uhvatio sam dio priče da je netko na vlak uspio unijeti surfersku dasku. Nisam se susreo s toliko grupnog entuzijazma u vezi koncerta još od Slayera u Areni, kada si je pola Ludbrega dalo tiskati jednake majice s nekom internom zajebancijom. Također, izgleda da sam propustio zabilježiti trenutak kada se bend uspio profilirati kao surferski bend. Možda uskoro zabilježimo rađanje novog žanra – Surf metalcore. Koji nažalost ne bi imao ništa sa svojim rock prethodnikom.
U takvoj bezbrižnoj atmosferi prvi je nastupio zagrebački Free Ride, kojeg nažalost nisam vidio, ali siguran sam da su se uklopili u “balon” atmosferu. Sljedeći je na redu bio varaždinski Life In Peril koji je već dobro poznat zagrebačkoj publici i koji je imao poprilično velik broj svoje, varaždinske publike. Gledao sam kako sviraju pred 10 ljudi i kako daju sve od sebe, isto tako sam gledao kako sviraju pijani ko guzice i prodaju skije publici. Lijepo je nakon svega toga vidjeti ih na koncertu gdje ih sluša otprilike 500 ljudi koji uživaju i sudjeluju u koncertu. Kroz ove dvije-tri godine koliko su aktivni, postali su slušani u regiji, proputovali Sloveniju, a sve češće su u BIH i Srbiji. Rijetko koji domaći bend je aktivan kao oni i za to im stvarno palac gore. Glazbeni dio bi bilo malo nakaradno komentirati pošto sam kasnio i stigao na zadnje dvije stvari (neprirodno je kada se ne kasni sa satnicom), ali reći ću da sam vidio stvarno odličnu reakciju publike i da su se morali vraćati na bis, što se predgrupama rijetko događa.
Nakon pristojne pauze, također prema rasporedu, bez kašnjenja, iz dvorane su počeli dopirati zvuci koji su označavali početak nastupa australskih surfera. Masa ljudi koja je u tom trenu bila vani počela se skupljati na vratima ne bi li ušla, ali ljudi je jednostavno bilo previše kako bi se to dogodilo instantno. Ne sjećam se kada je Močvara zadnji put bila ovoliko puna. Ono što me najviše intrigiralo jest kako je jedan bend koji je prije dvije godine nastupio kao prosječno popularan metalcore bend u dvije godine privukao ovolike ljude. Moguće da je moje čuđenje popularnosti benda rezultat prestanka praćenja tranzicije navedene scene.
Bend radi zbilja dobre koncerte. Na stranu stavimo to što su usvirani i što sve to dobro zvuči, ali glazba je takva da traži reakciju publike. Zagreb, a i Hrvatska općenito, stoje kao mjesta koja su za takve stvari i više nego prikladne. Gledao sam kako se ljudi odlično zabavljaju; deranja, skakutanja uokolo, laktarenja, prolijevanja piva, penjanja na pozornicu i skakanja natrag u publiku nije nedostajalo. Sve je to rezultiralo povećanjem temperature u prostoru i cirkuliranjem ljudi na principu dvorana-van, van-dvorana. Jedna od prvih ekstaza publike zabilježena je na početku jedne od starijih stvari Boneyards. Iako je to jedna od dvije koje sam želio vidjeti, ono što me iznenadilo su nove pjesme koje su dosta agresivnije. Možda to nije bilo primjetno na vokalu, jer mislim da je bio malo pretih za Močvaru, ali dionice na bubnjevima pokrivaju cijeli spektar nepredvidivih ishoda. Fascinantno je što postoje povremeni blastovi na bubnjevima, što je toliko ne-karakteristično za žanr, a uz toliko odlične i ne-generične „breakdownove“ shvatio sam zašto se bend zapravo toliko digao. Usred umiranja i opće depopularizacije žanra oni su uspjeli štancati još bolje albume. Palac gore dečki.
U jednom djelu večeri, na nekoj stvari koju nisam zabilježio, ljudi su počeli sjedati na pod, nakon toga je vokal zaustavio glazbu i posjedao još ljudi na pod, koji su nakon što je pjesma nastavila počeli s „air veslanjem“. Ne znam događa li se to i na ostalim koncertima benda ili je ispalo spontano, ali je stvarno bilo nešto što nisam očekivao. Mislio sam da se događa slična stvar kao na slipknotovoj Spit It Out, ali ljudi nisu skočili, već su skulirano počeli veslati. Treba još izdvojiti Carrion, na kojoj je dobar dio pjesme gromoglasno otpjevala publika.
Iako sam osobno slijedio put depopularizacije metalcore i deathcore glazbe, moram reći da izgleda da navedeni žanrovi nisu potpuno umrli i da još uvijek ima dobrih albuma, kao i publike koja će ih objeručke prihvatiti. Parkway Drive se još jednom pokazao kao koncertna poslastica, iako, zanima me samo kada surfaju, ako ljeti sviraju.
