Izvještaj: Pips, Chips & Videoclips još jednom zaveli Riječane u rasprodanom Palachu
Šestorica mađioničara okupljenih pod nazivom Pips, Chips & Videoclips 5. su siječnja nešto iza 23 sata stupili na pozornicu rasprodanog Omladinskog kulturnog centra Palach u Rijeci. Raspoloženi Dubravko Ivaniš Ripper, jednako angažiran ostatak benda i hipereuforična publika, trijada je koja je otprilike dva sata stvarala i uživala u stvorenoj magiji.
Sve je počelo vrlo slično kao pred mjesec dana kada je šestorka rasprodala zagrebački Dom sportova, Malenom. Prokleti kralj Zapruđa i Utrina već je prvim taktovima u potpunosti raspametio razdraganu publiku koja je neumorno pjevala (možda je bolje reći derala se) od prve do posljednje pjesme. Ljubav je bila glavna emocija, a ispoljavala se na različite načine. Jedan od meni dražih trenutaka bio je kad je Dudo otpjevao Teslu Letu štuka i nakon nje poručio Dini Šaranu „Buraz, kak’ ja tebe volim!“. Publikom se prolomio gromoglasan pljesak, a Dudo je nastavio čarati.
Čuli smo tako Zdenku i vanzemaljce, pjesmu koju valjda znaju i oni koji pojma o Pipsima nemaju. O Zdenki koja bere jagode, negdje u blizini Velike Gorice znaju baš svi sve pa je na momentne djelovalo kao da smo na koncertu Miše Kovača jer Dudo jednostavno nije trebao pjevati, publika je bila glasnija. Još je jedno iznenađenje uz Teslu bila pipsovska verzija Čuvara močvara i trava od Jinxa koja je zvučala famozno. Mistično, melankolično, ali istovremeno dovoljno energično i drukčije od originalne verzije da takve i slične, što pjesme, što obrade, želimo čuti češće.
Kao i na zagrebačkom koncertu, Trubača je otpjevala sama Jadranka Ivaniš Yaya, što je meni osobno, a vjerujem i većini ostale publike bilo prvi put da čujem tu pjesmu u njenom originalnom izdanju (ranije sam uživala u Ripperovoj izvedbi spomenute pjesme). Yayin je vokal nešto što nije uobičajeno, nešto što kada čujete na radiju znate da to pjeva Yaya. Njezin je nastup neposredan, jak, spontan i jednostavno „dođe“ do publike. Takav je Trubač, u kombinaciji s blještavim svjetlima i nepogrješivim bendom, pun pogodak.
Od standardnog repertoara (premda je vrlo diskutabilno bilo što od Pips, Chips & Videoclipsa nazvati standardnim jer je sve, bar za mene, čisti klasik) čuli smo novije Bi li ili ne bi, Mogu ti reć, Kratku povijest (stvarno je kratka povijest idiotizma, izuzetno prigodno za ovo predizborno vrijeme). Od „Walta“ su odsvirali i Htio bi da me voliš koja se prometnula u jednu od pjesama u rangu Boga ili Poštara lakog sna (na kojemu je Šinec zasvirao harmoniku) koje smo čuli nešto kasnije. Nismo, nažalost, čuli Sa mnom tebi je zima, ali ne možemo to nikome uzeti za zlo jer kad bismo očekivali da nam Pipsi odsviraju baš sve što želimo čuti, trebali bi svirati nekoliko dana. Bilo je od svega pomalo, za svakoga ponešto, vuk sit, ovce na broju!
Veliku radost, ali i veliko iznenađenje (iako je prethodno bila odsvirana i u Zagrebu) izazvala je Dođi vilo. Pjesma je to koja iz nekog razloga nije česta na koncertima, a da se mene pita, svirala bi se na svakome. Prema reakcijama publike, rekla bih kako nisam usamljena u takvom mišljenju. Emotivne euforije izazvale su i Dan, mrak i 2×2 te na svijetu nije bilo ničega osim onoga časa. Uz red emocija, Pipsi su nas ponovno rasplesali Supermamom na čijem je refrenu Palach izgledao kao stadion, a publika kao navijači kakve bismo voljeli i trebali vidjeti na našim stadionima, vratili nas u Ljeto ’85. i informirali o Sexu u školi.
Emocije su ponovno ključale uz Gume na kotačima, ali apsolutni je vrhunac, bar za mene, bio trenutak kad je krenuo Narko. Osim što je Narko genijalna pjesma, što zvuči kao da ju je napisao neki vanzemaljac i jednostavno je ne možeš ne voljeti, ovoga su je puta na opće oduševljenje svih prisutnih izveli Ripper i Yaya u duetu! Najslađi trenutak koncerta, najslikaniji, najsnimaniji, najsve! „Ajde, otpjevaj si ta dva stiha“ rekao je Dudo u šali Yayi na početku, ali njezin je glas baš pasao tijekom cijeloga refrena, a njihova je zagrljena pojava bila pravi melem za oči. Još jedan prizor koji želimo gledati još, još i još!
Nakon regularnog su dijela koncerta uslijedili bisevi koji su produžili euforiju i dodatno podgrijali atmosferu. Sve je završilo s Na putu prema dole, a plakali su i muškarci i žene i svi su se voljeli. Ripper je tijekom koncerta na svoj specifičan, sramežljiv i skroman način komunicirao s publikom. Svjetla su se palila i gasila, instrumenti pojačavali i stišavali, publika smijala i plakala. Zvuk je tijekom cijeloga koncerta bio izuzetno dobar što je za prostore poput Palacha, koji nisu izuzetno veliki, jako bitno jer doista nije bilo razlike u zvuku kada se stajalo u sredini, bočno ili skoro na ulazu u drugu prostoriju. Bio je to koncert ljubavi i najljepše otvaranje nove koncertne godine u Rijeci. Samo ljubav, ljudi! Samo Pips, Chips & Videoclips!
