Izvještaj – Protomartyr: Zarazna ravnodušnost
Kada se pojavi bend koji svira post punk, zanimacija čovječanstva je da pokuša usporediti koliko oni zvuče slično kao Joy Division. I kao da ovo nije dovoljno bez veze, već se čak prema njima i mjeri koliko je koji post punk bend dobar. Ja nikada nisam bio pristalica ove klasifikacije jer je ona, u najmanju ruku, ograničavajuća. Ona na neki način tjera sve bendove da budu isti. Tjera ih sve da streme biti kao Joy Division. Da se razumijemo, Britanci s razlogom jesu veliki i s razlogom ću ih uvijek, pa čak i pretjerano, voljeti, ali oni nisu jedino što u tom divnom žanru post punka postoji. Zato mi je iznimno drago čuti bendove koji su inovativni u ovom žanru, a jedan od tih sam imao čuti i jučer u Tvornici. Protomartyr nije nimalo nalik na Joy Division.
Koliko je daleko ovo otišlo govori i činjenica da ne samo da se cjelokupna glazba rangira s obzirom na Joy Division, već i njeni element. Stoga, pjevač post punk benda vrijedi samo koliko je njegov vokal sličan onome Iana Curtisa. Također, iznimno bez veze. Joea Caseya mnogi uspoređuju s legendarnim frontmenom Joy Divisiona. No to su gluposti. Glasovi uopće nisu slični. Glazba ova dvaju bendova nije slična. Oni pričaju o drugim stvarima i emocijama. Način pjevanja je u potpunosti različit. Mislim da se moramo čim prije odviknuti od ove užasne navike. Volio bih vjerovati da je jučerašnja večer bila prvi korak u tome.
Ta apstinencijska kriza kao da je publiku držala cijelu večer. Svi su bili nervozi i sramežljivi, a poneki su i zaboravili pljeskati između pjesama. Osjećaj je bio kao da su svi stigli po nešto drugo. Ja definitivno jesam. To je možda i moj najveći problem. Problem zbog kojega mi je koncert bio samo u redu, dok vjerujem da je zapravo bio odličan. Mislim da je najveći problem što nisam navikao na žanrovsku raznolikost, jer se post punk u Zagrebu rijetko može čuti. Nešto na čemu se definitivno treba poraditi.
Možda su me ta moja očekivanja spriječila da uživam u koncertu onoliko koliko je on zapravo bi dobar. Odsvirali su sve što sam želio čuti. S Pontiacom 87 koncert se počeo razvijati, a bilo mi je iznimno drago i čuti What The Walls Said i otpjevati famozni stih “and what will you mis, Alice In Chains played on repeat, not feeling great, you’re twenty percent”, Amerikanci su nas pozdravili pjesmom Come & See, uspješnicom sa zadnjeg studijskog albuma. No, osim pjesama koje su mi neke od dražih u njihovoj diskografiji, ostale pjesme kao da nisu bile odrađene na isti način. Nisu bile na razini. Nisu ni do koljena onoj emociji koja izlazi na studijskim snimkama. Možda je za ovo zaslužan i sam Casey koji na onim dijelovima za nabrijavanje zadržava svoju prepoznatljivu hladnoću koja izgleda čak i kao ravnodušnost.
Čovjek je zarazio publiku tom ravnodušnošću. Mene zasigurno je. Nisam osjećao tu emociju u njegovim riječima i njegovom prepoznatljivo dubokom glasu koju sam naprosto mora osjetiti u ovakvoj glazbi. Bilo mi je žao tako se osjećati na ovakvom koncertu. Koncertu kojem sam se dosta dugo veselio. No, ja nisam jedini pokupio ovu bolest, već i cijela publika koja je tek pred kraj koncerta oživjela i počela davati znakove života. No možda se ovako i treba osjećati na koncertu Protomartyra. Ovo je u punom smislu riječi teška muzika, i to tekstom i instrumentalno. Glazba koja tjera na razmišljanje i koja nije za jednostavno preslušavanje. Zato ne isključujem niti opciju da se ovakva emocija i treba osjećati na ovakvom koncertu. I ne samo da je ne isključujem, već i zaključujem da je ovo planirano jer drugačije naprosto ne prihvaćam.
