Izvještaj – Randy Hansen: Totalno Hendrix
Gotovo pola stoljeća nakon smrti legendarnog gitarista Jimija Hendrixa, publika u zagrebačkom Vintage Industrial Baru počašćena je koncertom kojeg će dugo pamtiti. Te tople svibanjske večeri duh pokojne legende, inkarniran u liku i djelu Randyja Hansena, popeo se na stage s kojeg nije silazio više od dva i pol sata, osim da bi se bacio u publiku pri nevjerojatnoj izvedbi Foxy Lady. Randy Hensen doista je opravdao status najboljeg svjetskog Jimija 2 – poprilično mu je nalik (da je Jimi doživio te godine…), ima izrazito snažnu prisutnost na stageu, i vrhunski – doista vrhunski – svira gitaru.
“Isti Jimi,” čuli su se komentari, “jedino nije zapalio gitaru.” Kako i bi? Njegova “djevojka”, kao što je ispričao na stageu (na što je netko iz publike dobacio: is from Croatia?), već 74 godine svakodnevno dolazi na posao – i dodao, uz široki osmjeh – “That’s Croatia for you!” Šalu na stranu, Randy Hansen gitaru poznaje možda i bolje no vlastiti dlan. Izvedbe svih pjesama bile su obogaćene dugačkim solo instrumentalima, dijelove kojih je svirao zubima, bocom, rukavom, žonglirajući trzalicama i skačući po stageu, a pritom je cijelo vrijeme održavao vrhunsku kvalitetu svirke. Praćen svojim europskim bendom – basistom Ufom Walterom i bubnjarom Mannijem von Bohrom – karizmatični je izvođač publiku dugo držao u stanju kvalitetnog rock transa. Koncert je počeo i prije obećanih 10 sati i trajao sve do iza pola 1, nakon čega se Randy, odvalivši još dva bisa, nastavio družiti i fotografirati se s publikom.
Osim fizičke sličnosti, gitarističkih vještina i karizme, Hansen s Jimijem dijeli i vokalne atribute. Ima taj neki lijeni, duboki vokal s kojim savršeno skida sve Jimijeve stvari. Fer je reći kako u biografiji Randyja Hansena stoji da skidanje Jimija nije njegov jedini talent: energični, vješti gitarist radio je i autorsku glazbu za film Apocalypse Now, svirao s Kinksima te Stevie Ray Vaughanom… Ipak, na zagrebačkom koncertu ostao je vjeran liku i djelu čovjeka koji ga je, očito, na glazbenu karijeru inspirirao. A sviralo se stvarno svašta – od Jimijevih autorskih stvari tipa Purple Haze i The Wind Cries Mary, pa sve do njegovih izvedbi Hey Joe i All Along The Watchtower, koje se isto tako mogu smatrati njegovim autorskim djelima… Jer ne postoji bolja izvedba Hey Joe, štogod tko rekao.
U svakom slučaju, ne vjerujem kako je s tog koncerta itko otišao razočaran, pogotovo oni sretnici koji su uspjeli uhvatiti trzalice kojima je Randy šakom i kapom gađao publiku. Ako je i postojalo skepse kod zagriženijih Jimijevih fanova, koji su na početku koncerta stajali nakrivljenih glava i prekriženih ruku, tijekom koncerta moglo se vidjeti kako se skepsa topi, ruke se dižu, djevojke vrište i glave ljuljaju u ritmovima visoko naelektriziranog, fenomenalnog rocka. Bez obzira na to što se radi o tribute koncertu. Impresivno, Randy, impresivno. Dođi nam još koji put!
