Izvještaj – Robert Plant i The Sensational Space Shifters: Stepenicama do raja?
Sigla pera s četvrtog albuma Led Zeppelina uočena na pozornici, okružena reflektorima, izmamila je osmjeh jer me naputila na stari opus Planta koji je stvarao 1970-tih. Silno se trudeći ne očekivati pjesme iz tog vremena, bez ikakvog stava uputila sam se u publiku, koja nije popunila cijelu pulsku Arenu.
Na pozornicu su prvo stupili članovi benda The Sensational Space Shifters, kojeg u originalnoj postavi čine bubnjar Dave Smith, gitaristi Justin Adams i Liam Tyson, klavijaturist John Baggott te Juldeh Camara, a ubrzo se pojavio i Robert Plant koji je dočekan glasnim ovacijama publike. Bez ikakve uvodne riječi, Plant je svoj nastup otvorio s pjesmom Poor Howard. Naslućeno je da će Plant svoj koncert otvoriti s jednom od pjesama iz novijeg razdoblja te da će u tom pravcu ići cijeli koncert. Ali dekoncentriranost i rastrojenost izazvani žamorom, vrućinom i nedovoljno glasnim vokalom nisu mi dozvolili da se uživim u početni dio svirke. Uspoređujući jučerašnju izvedbu te pjesme s današnjim „YouTube preslušavanjem“, mogu samo reći da mi je žao što je bila loše izvedena jer pjesma je poprilično dobra za zahuktavanje i pobuđivanje publike.
Druga izvedena pjesma bila je Turn it up koja isto nije izazvala nikakvu reakciju u meni. Pripisala sam nezadovoljstvo izvedbom svojem nedovoljnom poznavanju njegovog novog stvaralaštva, što ujedno ne bi smjelo biti parametar nekog koncerta. Okružena stotinama ljudi koji plješću na svaki Plantov pokret, on je ostavio samo prazninu kod mene. Pitanje: „Vrijedi li ovo datog novca“ izniklo je od tuda, no ubrzo je potisnuto. Ljepota Plantovog vokala, glasovni prijelaz balade u žusti rock savršeno se čuo u izvedbi pjesme What Is And What Should Never Be. Pjesma Rainbow bila je uvertira u korespondiranje u mnoštvo i uistinu sam pomislila da neće moja čangrizavost isplivati tijekom koncerta.
I evo nas opet. Totalni preokret. Vratili smo se na početak. Nema tu nekih neočekivanih obrata kod velikih glazbenika. Svi bi glazbenici bili sretni da im se ne dira u prošlost i da se neke stvari ostave pod istim uvjetima. No nakon interpretacije pjesme Black Dog mogu samo reći da su promjene dobre, ako su dobre. Ali zašto ne ostaviti pjesmu Black Dog u svom prvotnom stanju? Nema potrebe izvoditi dodatne preinake.
Dio koji mi se svidio bio je akustični dio izvedbe Babe I`m Gonna Leave You te cjelokupna izvedba te pjesme. U nastavku koncerta uslijedile su još pjesme I Just Wanna Make Love To You, Whole Lotta Love, You Can`t Judge a Book by Its Cover i pjesma You Need Love s kojim se pozdravio s publikom i otišao. Pjesme nije otpjevao do kraja, već od svake ponešto, što je meni zvučalo dobro. Kombinacije pjesama raspjevale su publiku, pogotovo pjesma Whole Lotta Love. Dio koji se vjerojatno nikome nije svidio bio je preuranjeni odlazak Planta s pozornice. Dio koji se meni nije svidio bilo je usiljeno pljeskanje na sve, pokušavajući dočarati spektakl kojeg su očekivali svi, što je izazvalo kontraefekt kod mene. Gubitak interakcije s publikom Plant je riješio pljeskanjem i pjevanjem, dok je publika ponavljala pokrete, zvukove. Možda je to samo izgledalo tako jučer iz moje čangrizave perspektive. Međutim zavidni dio koncertnog nastupa bilo je Plantovo pjevanje te njegov šarm.
Nakon petominutne dernjave i glasnih ovacija publike, Plant je povratkom na bis otpjevao Bluebirds Over The Mountain koju je pretočio u Rock’n’ Roll te je na drugom bisu otpjevao Going to California.
Upitnici koji se javljaju iznad glave kad vidiš da bend odlazi po drugi put iza pozornice nakon devedesetominutne svirke, vjerojatno će još neko vrijeme ostati visiti u zraku. Sveobuhvatno gledajući, koncert je bio dobar. Dobar s onom neispunjenom prazninom s kojom ne želiš otići doma.
