Izvještaj – Rolo: Prije svega eksperiment
Nakon izdavanja prvog, eponimnog albuma još u ožujku prošle godine, Rolo je odlučio vratiti se u Zagreb proslaviti prvi rođendan istoga. Prvi posjet Rola Zagrebu bio je još na prošlogodišnjoj brucošijadi FER-a, a vidi se da su od tada nastavili s vježbom budući da su nas ovoga četvrtka, 9. ožujka, u KSET-u dočekali s drugačijim, svježijim setom. Iako je smisao večeri bila promocija tog već godinu dana starog albuma, zapravo je bilo i više od toga budući da smo čuli i stvari kojih nema na albumu. Cijelu večer otvorio je zagrebački trio Sfumato.
Sfumato
Sfumato je veoma mlado ime hrvatske glazbene scene. To im je i opravdanje zbog kojega nemaju ništa snimljeno, osim jednog live audiozapisa. Stoga, ljudi koji ih nisu imali prilike već nekoliko puta prije uloviti u KSET-u zaslužuju objašnjenje. Sfumato je zagrebački trio koji čine bubanj, bas i gitara. Članovi ovoga sastava odavno su poznati na zagrebačkoj glazbenoj sceni, a neki od bendova u kojima sviraju su i Mimika Orchestra, Mr. Albino te Jeboton Ansambl. Stoga, nisam mogao sumnjati da Sfumato može zvučati išta lošije.
Glazba Sfumata najbliža je lounge glazbi. Glazba je to koja nije naporna za slušanje, već je naprotiv pitka, tečna i razumljiva, iako opet nikako banalna. Otvaranje koncerta svidjelo mi se isto kao i zatvaranje, dok su, moram priznati, središnje dvije pjesme nastupa malo izgubile publiku. No, ipak su zadnjom pjesmom sve ispravili. Iako je glazba bila prepuna solo dionica, dopalo mi se što ovi, iako ih je bilo mnogo, nisu ispadali iz konteksta ili davali dojam nasilnog uguravanja u kontekst. Zato je sve na koncu zvučalo na mjestu i odavalo dojam za kakav vjerujem da su i nastojali postići, a to je ta atmosferičnost, ali u istom momentu i ispunjenost.
Rolo
Rolo je večer otvorio čudno. Prvih nekoliko stvari nikako mi nije sjelo. Zapravo, za mene je koncert krenuo tek od Zva’ ću te s kojom je publika počela reagirati kako sam očekivao da bi na ovakvom koncertu trebala reagirati. Drugim riječima, od tog momenta publika se opustila i počela plesati. Moram priznati da je Rolo bilo iznimno zanimljivo promatrati live. Čim sam poslušao album mogao sam očekivati da će nastup biti čudan, ali ne toliko čudan. Bilo je, na neki način, posebno zanimljivo proučavati nastajanje ovakve glazbe nama pred očima. Možda nisam bio sam u tome, budući da su svi prasnuli u smijeh prvi put kada se pjevač obratio publici s potpuno modificiranim glasom.
Osim ove igre s vokalom, bilo je tu još neočekivanih stvari, no sve su na kraju prihvaćene sa smijehom i pljeskom. Koliko je sve ovo bilo bizarno govori i činjenica da sam se nekoliko puta i zapitao je li posrijedi neki eksperiment ili čak performans. Zbilja, ovakvi potpuno bizarni vokali pomiješani s punim KSET-om koji pleše u meni su rezultirali nekim neshvaćanjem situacije. Zato sam se u više navrata morao zapitati što se događa ili jesam li lud.
Bilo kako bilo, moram naglasiti da ovo nije kritika, već pohvala da je Rolo po prvi puta učinio nešto što nisam doživio i na tome im svaka čast. A da odgovorim na pitanje; mislim da je Rolo prije svega eksperiment. Iako su glazbeni projekt, sva se ta glazba najprije usmjerava na istraživanje, pomicanje granica nego na samu glazbu. Možda je ovo pravi smisao te eksperimentalnosti u sintagmi eksperimentalna glazba.
