Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Vizart

Izvještaj s 15. Dana Orisa: Dan drugi

19.10.2015. Karla KovačevićFoto: Ziher

U nedjelju 19. listopada ponovno smo od jutra bili u koncertnoj dvorani Lisinski jer je započeo drugi dan simpozija arhitekata – Dani Orisa.  I ovogodišnji, petnaesti po redu, zamišljen je kao dvodnevno događanje s predavanjima istaknutih stranih i lokalnih arhitekata. O tome što se događalo u subotu, možete pročitati ovdje.

Drugi ciklus predavanja krenuo je u urbanističkom smjeru, a ujutro nas je dočekao slovenski arhitekt Janez Koželj te nam, kao strateg urbanističkog razvoja Ljubljane, pričao o svojem gradu i kako ga se s kolegama kroz razne studije o razvoju trudi unaprijediti. Koželj inače djeluje kroz studio 3biro u kojem se uz urbanizam bavi i projektiranjem građevina. Govorio nam je na koji je način moguće planirati održivi grad te pokazivao promjene kroz koje je Ljubljana prošla i one koje ju tek čekaju u njezinom razvoju u tom smjeru, jer ona za to svojom povoljnom radijalnom matricom, kroz koju protječe zeleni pošumljeni pojas, ima potencijala. Spomenuo je prednosti prakticiranja dogovornog urbanizma na temelju kojeg se urbanistički planovi prilagođavaju privatnim investitorima po potrebi, pa tako omogućuju veću slobodu za razvoj. Kroz primjer projekata Ljubljana 25 pričao je o mrežama održive mobilnosti, povratku gradu preko javnih prostora realizacijama svojih planova na malim projektima uz rijeku kojima se zapravo čini jako mnogo te neke od onih koji tek čekaju realizaciju.

Foto: Miran Kambič

Foto: Miran Kambič

Uslijedio je još jedan slovenski višestruko nagrađivani arhitekt – Tadej Glažar koji je pak govorio o svojim projektima. Spomenuo je osnovnu školu u Kočevju sagrađenu na rubnom području grada gdje odlično korespondira sa slikovitim ambijentom šume unutar kojeg se nalazi. Izazov mu je bila još jedna škola, ali na drugom kraju svijeta, u Južnoj Africi, kojom su arhitekti domišljato ispunili zahtjeve za ekonomičnosti, zaštitom od nepovoljne klime i adekvatnim radnim prostorom. Kroz projekte i realizacije, dotakao se i teme stanovanja istaknuvši važnost održivog građenja, ali i eksperimentalnog pristupa s novim tipologijama stanova, kojima bi se unaprijedio standard života prilagodbom različitim profilima korisnika. Osim arhitekture, pokazao nam je i studentski projekt praktičnog multifunkcionalnog stolca na kojemu je bio mentor.

Foto: oris.hr

Foto: Bogdan Zupan

Na pola puta nedjeljnog ciklusa predavanja, imali smo priliku pogledati kratki eksperimentalni film “Novi Južni Zagreb” autora Darka Fritza koji je premijerno pušten ove godine krajem rujna u Muzeju suvremene umjetnosti. Ovakav urbanizam na filmu struktura je vremena koja propituje vizije budućnosti na realnom primjeru Novog Zagreba s jedne strane, te same strukture filma s druge. Fritz koristi arhivske snimke Novog Zagreba od 1950-tih do danas, te nefilmske metode – maketa, kolaža i 3D prikaza djelomično ostvarenog idejnog rješenja urbanističkog plana i faze njihovih ostvarenja. Montaža nije rađena prema kvaliteti snimljenog kadra, nego nam svojom automatiziranom izmjenom kadrova i šumova u pozadini ne dopušta percipirati prikazano na način na koji smo to navikli. Algoritamskom montažom ostvaruje se matematički egzaktna ritmička dinamika pokretne video slike, koja slijedi klasične matematičke algoritme. Tim postupkom propituje se ideja višeg reda i idealnih mjera primjenjivanih u modernističkom urbanizmu i umjetnosti uopće. Osim Darka Frizta, u panel diskusiji Urbanizam na filmu – studija slučaja Novi Zagreb sudjelovala je i kulturna antropologinja Sonja Leboš te arhitekti Vedran Mimica i Marko Sančanin.

Foto: d-a-z.hr

Foto: d-a-z.hr

Nakon predaha, predavanja su se nastavila s jedinim hrvatskim arhitektom na 15. Danima Orisa, Igorom Pedišićem, iz zadarskog arhitektonskog dua Letilović / Pedišić, koji nam je dinamično prikazao svoje projekte i objasnio ideje iza njih. Počeo je sa skromnim dizajnom izložbeno-prodajnih panela za putujuću izložbu hrvatskog dizajna, a onda se prebacio na privremeni projekt izložbenih krletki u sklopu Kneževe palače u Zadru pomoću kojih taj vrijedni, ali devastirani prostor i sam postaje izložbeni eksponat, a preko vizualne komunikacije s vanjskim prostorom, i sam grad. Još jedan projekt unutar kulturnog dobra, ovaj put Kauzlarićevog arheološkog muzeja u Zadru, uređenje je izložbenog prostora stalnog postava antike nominiranog za prestižne međunarodne nagrade. Riječ je o sustavu vitrina i niša za izložbu eksponata koji daju suvremeni karakter zatečenom prostoru, ali to čine suptilno i s punim poštovanjem prema njegovoj vrijednosti. Spomenuti su i projekti gotovo scenografskog uređenja memorijalnog muzeja u mjestu Lipi s ciljem da pobudi osjećaje vezane za katastrofu uništenja koje je taj grad pretrpio. Svoje urbanističke zamisli pokazuje nam kroz projekt za Trg kralja Tomislava u Puli koji je smatra, kao i trgovi općenito, izgubio nekadašnju ulogu centra okupljanja. Arhitekti će ga pokušati učiniti atraktivnim i udovoljiti želju stanovnika za ozelenjenim površinama na neočekivan način – pošumljavnjem trga. Naposljetku smo pogledali dobro poznat projekt pet kućica na otoku Silbi pomoću kojih su različite funkcije iz trošne kuće u blizini dislocirane u nove zasebne prostorijice u dvorištu. Kućice se teksturom i bojom odlično uklapaju u zatečeni kontekst, a njihovo je postojanje dijelom i kritika već gotovo arhetipskog principa gradnje na ovim prostorima tako što se servisnim i strogo utilitarnim sadržajima nemilice izgrađuje, dograđuje i pregrađuje dvorišni prostor.

Foto: pogledaj.to

Foto: pogledaj.to

Ovogodišnji Dani Orisa koji su započeli dodjelom nagrade čileanskom arhitektu Smiljanu Radiću, njegovim su predavanjem i završili. Oris ga je prvi put ugostio još 2009. godine, a njegovo drugo i ovog puta počasno predavanje bilo je drugačije od izlaganja ostalih predavača jer je Radić više govorio o apstrakcijama, nego o svojoj arhitekturi na način samopromocije. Sam je rekao kako smatra da nam na engleskom neće biti sposoban prenijeti sve apstraktne misli i asocijacije na temelju kojih stvara, u riječi, i bojim se da je bio u pravu. Međutim, slušajući njegov skroman, spontan i autoironičan pristup, te gledajući znakovite fotografije koje je izabrao, poruku se dalo shvatiti i bolje nego puke riječi. Dok je govorio o arhitekturi, nije to radio hladno informativno, već na način da shvatimo kako je ta arhitektura samo jedan od načina izražavanja. Gotovo se možemo usuditi reći da on priča o arhitekturi kako bi objasnio ideju, a ne obrnuto. Spomenuo je projekt autobusne stanice s natječaja u Austriji, svoju kuću za Pjesmu pravoga kuta, instalaciju za venecijanski bijenale 2010., Serpentine paviljon u Londonu, kiparski atelier u šumi te kulturni centar u Santiagu. Za doživljavanje Radićeve arhitekture bitna je njena nematerijalna dimenzija, bitne su sve one slike, litografije, video isječci, skulpturalne makete i drugi oblici umjetnosti u širem smislu riječi koje nam je pokazao i koji se, kao ni sama arhitektura, ne mogu prenijeti riječima na ovaj način, već samo osobno doživjeti.

Foto: Gonzalo Puga

Foto: Gonzalo Puga

Komentari