Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Komentar – Mark Lanegan vs. SAVAK i The Poison Arrows: Top lista onog što već znate

10.11.2017. Valentina Sertić

Kome su namijenjeni izvještaji s koncerata koje posjeti tridesetak ljudi? Piše li se izvještaj za one koji su bili ili za one koji su htjeli doći, a nisu? Želi li itko od njih detaljan opis koncerta koji će im pomoći da lažiraju svoje prisustvo na njemu ili će se zadovoljiti ne tako privatnom strujom svijesti prosječnog autsajdera? Ovaj kasni izvještaj koji sa svakom rečenicom gubi svoj identitet više je nalik ovom drugom. Ako nemate što čitati/gledati na Bored Pandi, Crackedu ili Buzzfeedu, dok čekate novi nihilistički meme ili da vam se neki video uploada, pokušajte proći kroz ovaj izvještaj. Naučite pet razloga zbog kojih će koncerti takozvanih random bendova utorkom uvijek biti bolji od svega što vam miriše na showbiz.

Pet razloga zašto voljeti i mrziti

S obzirom na to da će ova top lista samo ponoviti ono što već znate, umjesto objašnjavanja pojedinih točaka pokušat ću na primjeru koncerata Savaka i The Poison Arrowsa, čijim povodom je ovaj izvještaj i pisan, i koncerta Marka Lanegana koji je bio dan prije, pokazati kako utjelovljenje tih točaka izgleda ovdje i sada.

Razlog br. 1: Koliko para, toliko očekivanja

Ovo je možda najgori dio pa je najbolje da krenemo s njim. Ulaznica za koncert SAVAKA i The Poison Arrowsa bila je 40 kuna, a za Marka Lanegana i njegove dvije “predgrupe” 150 kuna. Iako su kolege kritičari pokopali predgrupe, ja mislim da su upravo one izvukle ovu računicu. Možda nisu bile najbolji izbor za uvod u “Hi Marka”, ali meni su se svidjele. Ako to gledamo matematički, svatko od njih vrijedio je po 50 kuna, dok su Savak i The Poison Arrows vrijedili svaki po 20 kuna. Nije to velika razlika, ali jako utječe na 5. točku. Naime, ako ljudi skupo plate koncert, skloni su reći da im je bio bolji nego što je zapravo bio ili da je njihovo razočaranje veće nego što bi bilo da je koncert bio jeftiniji. Osim toga, svi su ti bendovi prodavali svoj merchandise, a tu se tek vidi značajna razlika u profitu na koji su se namjerili. Ilustracije radi, plakat za koncert Marka Lanegana bio je 500 kuna.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Razlog br. 2: Bend, a ne ime

Kada dolazite na gig bendova kao što su SAVAK i Poison Arrows dolazite na čisti bendovski gig. Bez obzira na dob i iskustvo glazbenika u bendu, na takvim koncertima uvijek iznova osjetite energiju zbog koje ste se zaljubili u glazbu, pokušali/naučili svirati gitaru pa nastavili hodati po koncertima. Osobno rijetko zapamtim ime bilo kojeg od članova benda, ali pamtim njihovu međuigru. Takvi bendovi najčešće nemaju jedan veliki ego na čelu, a njihove uloge su fluidne. Kada svatko ima priliku izraziti se, dobijete bend. Kada je netko dominantan, dobijete Beatlese (u najboljem slučaju) ili Ime-Prezime Band. Mark Lanegan je ime. Nemam ništa protiv toga, ali kada je njegov bend najslabija točka nastupa, razotkrivaju se rupe koje karizma ne može nadoknaditi. On ima dugu povijest suradnji, ali imam osjećaj da još nije našao svoj bend. Nije on jedino veliko ime koje je toliko lutalo, ali možda je jedan od nesretnijih pojedinaca.

Razlog br. 3: Iskreni bis

Znate ono kad bend ode s pozornice na minutu, tišina je, ljudi skandiraju, nad setlistom gori lampica, na papiru piše još koja pjesma, a onda se vrate i odsviraju to što piše? Koga još to ljuti? Neki barem znaju odglumiti entuzijazam, a neki ljudi su Neil Peart, samo što umjesto palica za bubnjeve drže mikrofon, čvrsto. Bis na koncertu Marka Lanegana bio je baš nesretno lažan, dok je SAVAK nakon planiranog bisa na zahtjev publike odlučio odsvirati još nekoliko pjesama uz usputan komentar da to mogu jer nije da sviraju u Hrvatskoj svaki dan (bili su tu prošle godine, kao i Mark). Kada bend koji postoji manje od dvije godine ima set slične duljine kao i bend glazbenika s puno bogatijom karijerom zapitamo se što je zapravo bis, nekakav bonus ili ipak dio ionako nedugog koncerta. Nažalost, iskreni bis često potvrdi iskreno nastup i obratno. Nadam se da nisam zaboravila spomenuti kako iznimno cijenim sve što Mark Lanegan radi, ali ne želim lagati da to uživo zvuči dobro kao studijske snimke.

Razlog br. 4: “Ostani s nama, jer večer je”

Ovaj razlog je možda najmanje relevantan, ali naslanja se na sve već spomenuto. Bend koji tijekom cijeloga nastupa njeguje iskren odnos s publikom, najčešće tu publiku želi bolje upoznati. Na kraju koncerta Marka Lanegana na “druženje” odnosno “rukovanje s Markom” pozvao nas je njegov kurir, a ne on. Uvijek na umu imam Neila Pearta koji je čak napisao nekoliko pjesama o tome kako ne zna razgovarati sa svojim fanovima, ali Neil Peart je član benda, a ne glava koncerta na kojem svira. Na svome gigu The Poison Arrows rekli su kako vole otići iz SAD-a i da bi nas rado upoznali. SAVAK je više puta ponovio da se želi družiti s publikom na šanku. Naravno, oni su imali puno manje društvo pa u tome smislu ovo možda nije najvaljaniji argument. Neki ljudi jednostavno nisu ekstorverti, ali cijenimo one koji su nesebični sa svojim vremenom.

Razlog br. 5: Aftertaste

Glazba nas treba mijenjati. Ako nakon koncerta odete svojim kućama kao isti ljudi, koncert vrlo vjerojatno nije bio dobar. To se ne može izmjeriti, ali nekako je ipak vidljivo. Mislim da ću se govoreći o ovome uvijek sjetiti statusa koji je pjesnik Žarko Jovanovski objavio nakon koncerta The Killsa ovoga kolovoza:

Prekjučer pijem u GP-u i odjednom skužim da je završio koncert u Tvornici (kulture). Klinci izlaze van u tišini kao da idu s mise. Svi trijezni, uredno počešljani s odjećom bez zakrpa. Došli u GP (birtiju) popiti kavu i čaj. Nema ispred Tvornice u parku nikakvih dripaca koji piju i duvaju dok ne padnu u nesvijest, nema ničeg. Oni koji s koncerta nisu otišli na kavu i čaj (s limunom i medom) poslije svirke Killsa otišli su doma u svojim autima ili taksijem. Tramvaj nije opcija (“gnušamo se GSP-a, kolima se brže stiže”). Jebala vas takva pop kultura da vas jebala. Sto puta su mi draži narodnjaci i njihova publika. Bar ima nekog kurca od života u njima. O bendu? Kakva publika takav bend. Jednokratni dosadni izbljuvak za zabavu srednje klase koja želi biti “in(music)”. “In(music)” ti mater. Rađe slušam Abergaz – “Gdje ti je mladost?”

Čak i kada je koncert radnim danom. on može promijeniti nešto za nas. Nekada to bude pjesma koju čujete u pauzi između bendova, a nekada osoba koju upoznate tamo. Ako je sve ostalo isto, zašto smo uopće izašli iz kuće? Idemo li na koncerte samo da bi se počastili i instagramirali ili zato što trebamo glazbenu terapiju? Hvala Marku, SAVAK-u i The Poison Arrowsima što su sudjelovali u ovom izvještaju.

Komentari