Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Izvještaj – Seine / Žen: Sanjivi uvod, romantični rasplet i math-rock šutke

08.10.2014. Marta Lučić
Foto: ziher.hr/ Marta Lučić

Foto: ziher.hr/ Marta Lučić

Dolaskom u tada slabo popunjen mali pogon Tvornice, nakon sudaranja sa simpatičnim novim Žen-DIY merchom – zvan “jeftino povrće”, uz koje se mogao dobiti i prigodni “Žajvar”, nisam ni slutila da me čeka toliko zanimljiva večer. I onda je sve počelo, kao i najavljeno, s 20-minutnom instrumentalnom kompozicijom Međučin. Radi se o  Ženovoj kompoziciji inspiriranoj nijemim crno-bijelim filmom francuskog redatelja Renea Claira – Entr’acte (1924.) Konfuzna radnja dadaističkog filma prati trku za lijesom iz kojeg na kraju izađe mrtvac, poput Dracule, te  svi ljudi koji su trčali za lijesom redom nestaju. Najupečatljivije scene filma bile su scene  ljudi s cilindrima koji zajedno u panici trču niz ulicu za lijesom (što me podsjetilo na izuzetno dragi de Sicin Bicycle Thieves). Film mračnjikave atmosfere, koji kao da je podložan vodstvu progresivnih Žen gitara, kompleksnih bubnjeva i koje zalutale zanimljive elektroničke sekvence. Vizualno su neki dijelovi filma neodoljivo izgledali kao dio Ženovih analognih VJ-setova (scena s razasutim šibicama). Gradacija u filmu skladno je popraćena i glazbenom gradacijom. Kako se radnja zahuktavala i drama rasla, tako je i glazba ispratila film dramatičnim noiseom za kraj. Malo je bilo teško pratiti film i doživjeti ga skladno uz Međučin, jer su ipak bend i odlična glazba u prvom planu. U jednom trenutku mi se činilo da bi pametnije bilo tehnički okrenuti situaciju, postaviti benda iza publike, radi lakšeg prepuštanju skladbi da vodi sinkronizaciju slike. Međutim, svakako je art zanimljivost samo potvrdila posebnost audio-vizualnog sastava Žen i poslužila kao idealan uvod, ne samo za nastup dua Seine, nego i za zagrijavanje atmosfere i punjenje pogona Tvornice.

Foto: ziher.hr/ Marta Lučić

Foto: ziher.hr/ Marta Lučić

Ja mornar, dajte vina

Ekspresivnim romantičnim folk duom, naziva se varaždinski par Ivana Ščapeca i Tene Rak, čiji me koncerti uvijek iznova uspiju iznenaditi. Nakon Tenine simpatične zahvale Ženu, Visoke kuće poslužile su kao odličan uvod u ozbiljnije stvari. Upečatljiva i surova  Tin Augustin ide u blato uvijek me podsjeti na netočnu verziju slavnog alko-nastavka “…jer utjehe nema u vodi”. Bez obzira koliko puta je čula uživo, u meni uvijek budi isto – bijes. Ni sama nisam sigurna na što, ali uvijek iz dubine izvuče neke neriješene račune te izlista karte najdubljih i najmračnijih poriva i borbi. Međutim energija s kojom  vrište “Vina!”, uz napete žile na vratovima i skupljene oči, svaki put su novo iznenađenje. Toliko je prodorno da razdrma i probleme namještanja zvuka  u Tvornici.

Žao mi je što je žamor publike oduzeo Seineu zasluženu pažnju. Možda jednostavno Seine i Žen u ovom izdanju, iako su bendovi i više nego na mjestu, nisu idealna koncertna kombinacija. Ovaj put su nas počastili i uvijek odličnim Valcerom za kraj, popraćenim malim kiksom, koji je ispraćen Teninim simpatičnim smiješkom dao naslutiti da je sve u redu i pod kontrolom. Moj privatni, ali možda ovaj put ne i koncertni favorit, i dalje ostaju Lignje. Vraćaju me na more, kao da sam odrasla na buđenju zvukom uplovljavanja broda u luku, vođeni zvucima Tenine harmonike.

Hoću plesati!

Iako sam ih dosta puta čula uživo, ovaj put je zanimljivost Žena bila na vizualizacijama, koje su mi zaokupljale pažnju i zavlačile osjetila. Koncert je, unatoč malom kiksu, izvrsno započet s Ja sam uvijek na istoj liniji. Izvrsnu glazbu, popraćenu uživljenošću glazbenica, pratile su divne vizualizacije koje su se tako lijepo gradile s tokom glazbe, a tako skladno i naglo mijenjale boje, oblike – ponekad se čineći kao iluzije. Nažalost se Evin meki visoki vokal nije mogao dobro čuti ni razaznati, ali je bilo dovoljno da publika zapleše i da se u prvim redovima na glaazbu i vizuale robota bacaju math-rock šutke. Uvijek predivna, i ovog je puta takva bila Nije se desilo (“Hoćeš plesati sa mnom?“) i igra na sigurno s Voda je more. Nažalost nisam čula svoj novi (najnoviji?!) favorit, pjesmu koju zovem Tvoja mačka moj je pas. Unatoč svemu, uz povremene tehničke nepreciznosti i par simpatičnih kikseva, bez bisa, koncert je uspio prenijeti klasičnu Žen atmosferu. Povezanost, pozitivnu zamišljenost uz nasmiješenu rasplesanost.

Pročitajte intervju sa Žen: Mi smo filteri svojih osjećaja i doživljaja, svijeta i svijesti oko nas.

Komentari