Izvještaj – Seven That Spells: Megatonska bomba ispunjena repeticijom, teškim basom, virtuoznim bubnjanjem i Domaćica keksima
Točno godinu dana nakon posljednjeg održanog koncerta u Tvornici kulture, Seven That Spells vratili su se još jednom uništiti moždane stanice stotinama okupljenih posjetitelja. Definitvno je utvrđeno da su došli do razine na kojoj mogu na godišnjoj bazi puniti Veliki pogon (op. a. pregrađeni Veliki pogon), što je itekako hvalevrijedno, a osim o njima kao o bendu, to govori ponešto i o domaćoj publici koja očito (i opetovano) pokazuje interes za eksperimentalnom glazbom.
Ovogodišnji koncert ipak je bio ponešto drugačiji od onog prošlogodišnjeg povodom promocije još uvijek aktualnog „IO“, drugog i pretposljednjeg dijela The Death And Ressurection Of Krautrock trilogije koja je evidentno najpopularniji komad alternativne glazbe na našim prostorima, a diskutabilno i najkvalitetniji, no da ne duljim s hvalospjevima koje ste zasigurno već tristo puta čuli, a i sam sebi idem na živce, činjenica je da je sinoćnji koncert bio apsolutna bomba. Bomba od nekoliko megatona ispunjena repeticijom, teškim basom, virtuoznim bubnjanjem i Domaćica keksima. Budući da „Omega“ još uvijek nije izašla (možemo je očekivati 2016. godine), sinoćnji repertoar uglavnom se sastojao od posljednjeg studijskog uratka, ranije spomenutog „IO“, no uz sitne ali itekako zamjetne promjene u setlisti te u samoj postavi benda koje su učinile ovaj koncert nešto drugačijim iskustvom od prošlogodišnjeg.
Prvenstveno je izostao onaj „show“ element prošlogodišnjeg nastupa (dva bubnjara, previše gitarista, ovo, ono…) gdje je hype doveden na neviđenu razinu, samo zato da bi se i ove godine napunila Tvornica bez nekakvih posebnih najavljivanja ili napuhavanja, a tom bih prilikom iskoristio citat samog masterminda benda, Nike Potočnjaka; „Bit će najbolje. Uvijek je.“ I to je apsolutna istina o njihovim nastupima. Da, možda je bilo koncerata koji su prešli u gotovo mitološke sfere, no realnost jest takva da je svaki koncert Seven That Spellsa kvalitetno odrađen te je to nešto što je publika svakako prepoznala. Sve to rezultiralo je ovacijama nakon posebno krvoločno odsvirane dionice na bubnjevima, ukusnog rifa ili pak vokalnih majstorija Jeremyja Whitea. Ovacije nakon solaža nešto su što sam imao prilike vidjeti samo na koncertu Slasha, no uz jednu razliku, Slash je smeće, a Seven That Spells nisu. Ili možda ipak jesu. Ovisi koji je dan u tjednu.
Premda je, kao što sam napomenuo, ove godine izostalo istovremeno tutnjanje dva bubnja, doživjeli smo ponovni povratak bivšeg bubnjara Seven That Spellsa, Stanislava Muškinje, što je također donijelo pomalo drugačiji prizvuk cijelom nastupu. Ritmički je njegova izvedba zvučala drugačije te je svirao puno ‘teže’, a mislim da je to kolega Sinković najbolje opisao s riječima: „Sviđa mi se ovaj. Više je metal.“ Ipak, bio on više ili manje metal, odlično je odradio svoj posao. Seven That Spells uvijek su imali izvanrednu ritam sekciju, a to i jest dio njihovog čara, činjenica da svaki član benda zaista nešto svira umjesto da drnda po žicama tek toliko da se upotpuni zvuk.
Teško je uopće zapravo pronaći nešto više za reći o koncertu Seven That Spellsa, moglo bi se analizirati u detalje koliko je sve pojedinačno perfektno, no realno, za to nema nikakve potrebe. Čar Sevena je atmosfera koju vrlo vješto iniciraju na svojim koncertima. Kombinacija ballsy rocka i krauta toliko je teška, ali istovremeno i gotovo meditativna da je teško ne opustiti se na koncertu. Studijski su odličan bend, no tek kada osjetite ritmičko podrhtavanje cijele dvorane i gitare koje bezrezervno paraju uši, tek tada se može reći da ste čuli njihovu glazbu onako kako je treba slušati.
