Izvještaj – Slash na Šalati: Koncert za kojeg bi mi bilo žao dati novac
Bez ikakve sumnje jedan od slavnijih gitarista svijeta, Slash, sinoć je s Mylesom Kennedyem i The Conspiratorsima nastupio pred gotovo punom Šalatom. To da će prostor biti pun uopće nije ni bilo upitno, no ono što bih volio razjasniti na samom početku jest da čak niti jedna trećina te publike zapravo nije pretjerano uživala u tom koncertu, osim zbog činjenice da je to Slash. Prvih deset-petnaest redova bilo je ekstatično cijelo vrijeme, a iz osobnog iskustva mogu reći da je na nekim drugim koncertima atmosfera bila i ljepša i zabavnija. Također je bitno naglasiti da gotovo nitko nije znao pjesme na setlisti, osim onih Guns N’ Rosesa čiji su fanovi pretežito i pohodili sinoćnji nastup.
Zvuk na Šalati bio je sasvim korektan, no u sredini je bio zamućen – tako da se najbolje, zapravo, čulo odostraga. Doduše, ne znam kako je bilo u prvim redovima s obzirom na to da se tamo nisam baš ni usudio prilaziti budući da bi me vjerojatno ‘oni stvarni fanovi’ pojeli što im oduzimam mjesto. Činjenica jest da Zagreb nema pravih hard rock spektakala te da je ovo bila prva prilika u zadnje vrijeme da se “ulovi” nešto takvog tipa uživo, ali moram biti iskren (iako će me hrpa ljudi mrziti) – ovaj je koncert bio užasan. Ovo je bila jedna od najvećih dosada mojeg čitavog života. Ovo je bio jedan od rijetkih koncerata s kojeg sam iskreno htio pobjeći glavom bez obzira, doći doma i slušati nešto što nije toliko isprano i generično složeno. Slash je bez sumnje vrhunski gitarista, to uopće nije upitno, no ono što Slash nije jest – zanimljiv. Ovo je bio koncert na kojem je sve bilo apsolutno identično i pomalo bezdušno osim povremene pjesme Gunsa koje stvarno ne volim slušati, štoviše, idu mi na živce. Solo opus Slasha je bio toliko kritičan da mi je bilo drago kada je svirao te covere, jer su bar oni zvučali smisleno – premda je to bila stravično pretenciozna i naporna glazba stara trideset godina. Ipak mislim da se trebao povesti za tim da upravo taj dio svog rada više svira za svoje fanove, jer sav materijal koji potpisuje Slash kao takav jest ništa više nego neoriginalna i isprana kopija njegovog prijašnjeg rada, što je poprilično tužno. I dosadno. A ni ‘obožavatelji’ koji su se tamo našli nisu baš bili oduševljeni.
Ne mogu ignorirati činjenicu da je ljudima bilo zabavno, razumijem da je odlično vidjeti uživo poneki hit uz kojeg vas vežu uspomene, no osim toga, ovaj koncert nije imao smisla. Slash bez toga nema smisla. Sve pjesme su aranžirane tako da se vrte oko toga da on ima solo, što bi bilo sasvim korektno da nakon već petog sola svaki ne zvuči isto. Kao što sam rekao, o tehničkim sposobnostima nema smisla govoriti, ali kvragu, zar sve mora zvučati identično, zar je zaista potrebna solaža od petnaest minuta na kojoj dobar dio publike ni sam više ne zna što bi radio. Ne, ništa od toga nije potrebno. Sve je pretjerivanje, što je također jedan zanimljivi stil, no za razliku od primjerice Eagles Of Death Metal koji su karizmom potpuno promjenili način na koji se percipira njihova glazba (koja se sastoji od dva akorda), Slash i njegovi gažeri gotovo da ni nemaju osobnosti. Sviranje najobičnijeg 4/4 ritma i ostale instrumentalne nemaštovitosti su također problem. Bend je drugarstvo, bez obzira na činjenicu da se sve vrti oko jedne osobe, bend je suradnja i prijateljstvo, nešto što možda svi oni imaju zajedničko u backstageu, no što se ne osjeti. Jedino što se osjeti jest nenadahnutost u svemu osim gitarskih solaža. Nadam se da ste uživali u njima, ja stvarno nisam.
