Izvještaj – Slayer i Anthrax: Odličan koncert u lošem prostoru
Zagrebački Velesajam jučer je u Paviljonu 9 ugostio Slayer i Anthrax. Legende thrash metala te članovi tzv. „Velike Četvorke“ u Hrvatsku su se vratili nakon tri godine, ovoga puta na zajedničkom koncertu te ujedno i jedinom takvom u našoj regiji. Slayer je došao promovirati svoj hvaljeni prošlogodišnji album „Repentless“, a Anthrax nedavno objavljeni „For All Kings“. Osim novih pjesama, prezentirali su nam dakako i svoj bogat glazbeni presjek te još jednom pokazali tko je gazda thrash metala.
„Iskustvo mi kaže da srest ćemo se opet, ja radije ne bih“ kaže tekst jedne pjesme od Repetitora, a to sam rekao i ja kad sam na najavi koncerta vidio da se održava u Paviljonu 9. Imam loša iskustva s koncertima tamo, jednostavno jer to nije prostor za koncerte. Zvuk je loš iz jednostavnog razloga – jer je to laički rečeno hangar u kojem sve odzvanja, nikakav tonac tu ne može pomoći. Laganija glazba mogla bi proći, ali thrash metal nikako te se iskreno nadam da će se ubuduće uzeti u obzir vrsta glazbe koja će se izvoditi u tome prostoru, jer ovo je tragedija.
Mi Hrvati malo smo se razmazili pa kako to inače biva očekujemo da će koncert kasniti. Kad sam došao na Velesajam u 20:30, već se čula svirka iznutra. Anthrax je poprilično napunio prostor već tada. Kombinacija žestokog thrasha i čistog, melodičnog vokala natjera vas da se rasplešete dok tražite zvučni sweet spot po cijelom paviljonu. Na repertoaru se našlo nekoliko stvari s novog albuma pa se tako mogla čuti odlična melodična stvar Breathing Lighting koja uživo i nije zvučala tako posebno, jer se zbog lošeg zvuka vokal gubio u miksu i dosta vremena bio nerazuman. Indians je odsvirana za kraj te pokazala kvalitetu i energičnost Anthraxa. Joey Belladonna morao je naravno staviti na glavu svoju perjanicu te su tom pjesmom zaključili svoj nastup ispunjen odličnom svirkom uz solidnu interakciju s publikom.
Slijedila je pauza od pola sata, a onda je u pozadini zasvirao instrumental Delusions of Saviour kojeg bih volio da su izveli uživo. Prva stvar bila je Repentless, poznati singl s istoimenog albuma koji me se u studijskom izdanju nije nešto dojmio, a nije ni uživo. Prvih par pjesama proveo sam među prvim redovima, a tamo je zvuk po mom ukusu bio dosta kvalitetniji i balansiraniji. Tom Araya u odličnoj je formi što se tiče glasa, a scenski pomalo statičan. Energične skladbe pune teških zvukova gitare presječene brzim solažama samo su se nizale pa smo tako imali priliku čuti When The Stillness Comes i You Against You. Publika je bila euforična, kroz cijeli su se koncert mogli vidjeti ogromni mosh pitovi. Teški zvuci Seasons in the Abyss dodatno su raspametili publiku, a ubrzo je slijedio i kraj prvog dijela koncerta.
Uz skandiranje publike, Slayer se vratio na stage izrešetati još četiri pjesme. South of Heaven otvorila je bis, nakon koje je slijedio apsolutni klasik Raining Blood čije je taktove publika primila s posebnim oduševljenjem. Zbog lošeg ozvučenja one prepoznatljive brze i agresivne solaže u stilu Slayera postale su mi patnja za uši pa sam iskreno jedva čekao da koncert završi. Prije kraja odsvirane su još Black Magic i Angel of Death, tijekom koje se Slayerov logo na pozornici zamijenio logom u stilu Heinekena u čast pokojnog Jeffa Hannemana, pa je tako umjesto „Heineken“, pisalo „Hanneman“. Time je, nakon sat i pol Slayera, koncert i službeno završio.
Anthrax i Slayer pokazali su publici zašto su apsolutne legende thrash metala usprkos kriminalno lošem zvuku (ne njihovom krivicom) te su pruženom energijom, zanimljivim grafičkim izgledom stagea i svojim žestokim sviranjem donekle nadomjestili taj minus.
