novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – State Champion + Elephant and the Moon: Ameriko, uvijek ćeš biti great

Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Jučer je indie emo naočale gigom u Močvari završila kratka europska turneja State Championa. S tim sam all-american bendom iz Loiusvillea pronašla srce sredine radnoga tjedna. I dok me noć sustiže, kao u pjesmi Elephant and the Moona koji je nastupio prije njih, ne mogu se oteti dojmu da je to bend koji će mi jednog dana nedostajati. Možda već danas.

Elephant and the Moon i lažna sjećanja na ljubav

Netko do koga mi je nekoć bilo stalo još mi je davne 2013. rekao da za Petra Vranića vrijedi otkazati planove. Pa čak i ako nemaš nikoga tko bi išao s tobom, slušajući ga u nekom poluzadimljenom i poluadekvatnom poluprostoru, zaboravit ćeš gdje si trebao biti. Toga odnosa više nema, ni u razlomačkim veličinama, ali Petar Vranić, koji sa svojom gitarom čini Elephant and the Moon, još uvijek je odlična odluka. Glazbene preporuke najbolje su što ostaje od propalih odnosa.

Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr
Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr

S propalim odnosima je ovaj “one-man americana bend” itekako upoznat. Iako nije odsvirao već klasičnu The Night is Catching Up With Me, njegovom setu nije nedostajalo duhovno i narativno iznimno zrelih pjesama koje najčešće govore upravo o sjećanju i prošlim vremenima. Na domaćoj je sceni mnogo talentiranih kantautorica i kantautora, ali mislim da je Vranić jedan od ponajboljih tekstopisaca među njima. Kad ne bih znala da smo generacija, ne bih se ni spomenula njegove zrelosti, ali ovako se mora reći da je riječ o vrlo dosljednom mladom autoru koji se ne čini previše opterećen time što izgleda i zvuči kao da nam je došao iz vremena kada je Amerika bila great.

Foto: Biblical Violence Illustrations
Foto: Biblical Violence Illustrations

Je li Amerika ikada prestala biti great? Neću si previše puta ponoviti to pitanje jer će svaka moja sljedeća rečenica potvrditi da nije. Koncerti poput ovoga jasni su smjerokazi da je sve gdje želimo ići i sve gdje jesmo uvijek ta ista divna i prokleta, istovremeno voljena i prezrena Sjeverna Amerika.

State Champion i lažna sjećanja na prijateljstvo

Dvije strane imaju i zagrebački koncerti. S jedne strane njih je zaista dosta, raznoliki su i generalno neloši. S druge strane, na njima je često suvišna intimna atmosfera. To je misao na koju me nagnao komentar moje cimerice da je ulazak na ovakav koncert nalik na ulazak u nečiju internu foru. Uz sve loše i dobre strane takvih fora, mislim da je dobar koncert uvijek dobra. A State Champion mi se svidio na prvu.

Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr
Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr

Odmah na ulazu u Močvaru sam vidjela stage spušten s pozornice na pod kao dokaz o prizemljenosti benda. Ipak, ljubav se dogodila tek kada sam shvatila da je riječ o bendu koji bi moji prijatelji i ja imali u srednjoj školi da smo imali talenta, hrabrosti i strpljenja za bavljenje glazbom. Iako me možda varaju lažna sjećanja na prijateljstvo, zvuk SC-a me podsjetio da smo svi zapravo odrasli u Americi. Slušali smo Pavement i Violent Femmese, gledali Clerkse i Richarda Linklatera i stvorili to lažno sjećanje na najiskreniji mogući način.

“Ne idi kući bez moje ljubavi”

Već u najavi, State Champion su opisani kao bend kakav se ne viđa svaki dan. To su i potvrdili. Ali ne tek zvukom koji se ne može klasificirati, već energijom koja ide uz njega. Mnogi bendovi pate od toga da imaju specifičan i prepoznatljiv zvuk koji ne podsjeća na ništa dosad čuveno, ali ne shvaćaju da će do njega doći možda i tek ako shvate da je to potpuno nevažno. Ovu fantastičnu i duhovitu četvorku, kojoj je to uspjelo, čini spomenuti Davis na gitari, najsimpatičniji bubnjar na svijetu (koji podsjeća na Billa Hadera) Salvatore Cassato, basist Mikie Poland i Sabrina Rush na violini.

Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr
Foto: Petra Bušljeta/Ziher.hr

Mislim da nisam jedina koja je u njihovoj opuštenosti prepoznala nešto srednjoškolsko u pozitivnom smislu. Da je koncert potrajao, vjerujem da bi bi bilo i više plesa. Vrhunac svega, nakon nekoliko pjesama s novog albuma “Fantasy Error” i prvi put izvedene na turneji The Basement, bila je obrada pjesme Rolling Stonesa, Dead Flowers. Na bubnjevima je za potrebe toga bio njihov vozač Jim, a gitara je predana Cassatu. Davis je mogao slobodno šetati ispred njih nalik na nekog tko je u lokalnoj birtiji čuo pjesmu koju jako voli. Nalik na nekog, nalik na nas. Jer čime bolje završiti američku noć, nego Rolling Stonesima?

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari