Izvještaj – Stiff Little Fingers: Večer punk nostalgije u polupraznoj Tvornici
Nedjelja, 16. studenog, za većinu je stanovnika hrvatske metropole bila rezervirana za nogometnu utakmicu između Italije i Hrvatske. No, dio njih ipak je imao nešto drugo u planu, nešto važnije, a to je bilo gostovanje kultnog punk benda Stiff Little Fingers u Tvornici kulture. Nažalost, tih drugih (nas) je ipak bilo otužno malo, pa je veliki pogon Tvornice zjapio poluprazan, skupivši možda 500 ili 600 punk entuzijasta.
Okupljene je zagrijala predgrupa Tito’s Boys, čiji sam nastup propustio, iako ne zbog utakmice. U Tvornicu sam stigao nešto prije 22:30, taman da ulovim zadnjih dvadesetak minuta utakmice koja se prikazivala u malom pogonu i koju je pratio popriličan broj okupljenih. Nogomet i punk su, na kraju krajeva, od samih početaka tijesno povezani, no razlika je u tome da u Tvornici jučer nije bilo nereda ni huligana, iako bi neki to, stereotipno, očekivali.
Stiff Little Fingers osnovani su 1977. u Belfastu kao jedan u nizu bendova izraslih u ondašnjem punk valu. Zvuk im je klasični punk sedamdesetih, no uspjeli su se probiti zbog toga što dolaze iz Sjeverne Irske i tekstovi su im govorili o životu u tom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva, pa nije ni slučajnost da im je i najznačajnija pjesma Alternative Ulster. Debitantski album „Inflammable Material“ izdali su 1979. godine, u osamdesetima su se na nekoliko godina raspali, da bi od devedesetih ponovno djelovali, uglavnom na staroj slavi.
U današnjoj postavi dva su originalna člana, pjevač Jake Burns i basist Ali McMordie. I dok prvi izgleda (i zvuči) kao ostarjeli country pjevač u kaubojskoj košulji, drugi izgleda kao Walter White i podsjeća na tipičnog britanskog huligana. Neću reći punk huligana, jer punk u početku, kada su i ovi momci počeli karijeru, nije bio s time povezan. Tek su kasnije punk glazbu počele neke društvene skupine koristiti u sasvim krive svrhe, u potpunoj suprotnosti s izvornim vrijednostima punk pokreta. S tom dvojicom danas sviraju gitarist Ian McCallum i bubnjar Steve Grantley, obojica im se pridruživši sredinom devedesetih.
Još jedan stereotip za punkere je da ne znaju svirati, što ja smatram običnom besmislicom, barem što se tiče punka sedamdesetih. Sigurno je da je i tada i kasnije bilo bendova koji su odlučili uzeti instrumente u ruke bez ikakvih prethodnih glazbenih vještina (tako su nastali npr. i kultni beogradski Idoli), no glavni protagonisti te scene ipak su bili vješti glazbenici (osim možda Ramonesa). No, ako SLF tada i nisu bili dobri svirači, sada to zasigurno jesu, a ne bi ni mogli opstati preko 35 godina na sceni da nisu dobri u live nastupima, jer albumi ih sigurno ne drže na životu. Ove godine izdali su deseti studijski album „No going back“, prvi u zadnjih deset godina, koji je ionako bio samo povod za novu turneju, a s njom i novu rundu nostalgije za boljim punk vremenima.
Dakle, četvorka je odlično uigrana, projurivši kroz manje od sat i pol svirke kroz nekih petnaestak pjesama, od klasika iz sedamdesetih, do pjesama s novog albuma. Burns je sve korektno otpjevao, no nema više glas kakav je krasio prve albume benda, već zvuči, kao što sam i rekao, poput izlizanog country pjevača iz nekog teksaškog bara. Puno je bolje zvučao McCallum, i na pjesmi u kojoj je preuzeo ulogu lead vokala, i u ostalim stvarima, kao back vokal Burnsu. Obojica su se zato dokazala kao odlični gitaristi, ispalivši tucet poprilično uvjerljivih solaža, pokrivenih brzim i energičnim paljbama bubnjeva, dok je bas u cijeloj toj izvedbi bio najmanje uočljiv (no zato je McMordie najviše skakao po pozornici).
Publika je, za jedan punk koncert, bila veoma rezervirana, čak ni oni u prvim redovima nisu bili previše angažirani. Tek se na zadnjih par pjesama i na bisu dogodila ona eksplozija energije koja se očekuje na takvim koncertima. Tome su kumovali i neki od najvećih hitova benda, kao što su Tin Soldiers, Suspect Device i već spomenuta Alternative Ulster, s kojom su zatvorili ovaj punk show. Između se našlo mjesta i za nešto ska ritmova, pa i za obradu Doesn’t make it alright od The Specials, ali SLF-ovci napominju da to nije obrada, nego su oni ukrali pjesmu svojim frendovima iz Specialsa. Kako opako.
Više nego korektna svirka i pozitivna energija benda ipak nisu bili dovoljni za nešto više od puke nostalgije – stariji u publici vjerojatno su se prisjećali mlađih dana, kada su odrastali uz glazbu ovog i desetke drugih bendova, dok su mlađi uživali u tome da mogu čuti uživo neke od svojih punk heroja. No, vrhunac koncerta zapravo je bio after u malom pogonu, kada su se svim prisutnim generacijama pridružili i članovi benda, te smo svi zajedno, u kolektivnoj proslavi glazbe i punka, uživali u vječnim hitovima Sex Pistolsa, The Clash, The Damned, The Buzzcocks, Ramones, Gang Of Four, Sham 69 i drugih.
