Istaknuto
08.12.2016.

Izložba Dalibora Martinisa, Data Recovery, otvorena je u utorak u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, a predstavlja njegove pionirske video radove uz recentne multimedijske projekte i eksperimentalne filmove.

06.12.2016.

Art Pullover održava se sve do 30. prosinca, a nudi posjetiteljima mogućnost upoznavanja s radom mlađih umjetnika, ali i kupnju jedinstvenih božićnih poklona. Osim toga, popraćen je bogatim programom koji čine radionice, koncerti, kvizovi i drugo. Posebnost Art Pullovera je i u mogućnosti upoznavanja umjetnika i sudjelovanja u raspravama o umjetnosti.

Knjige

Izvještaj – Stiholoporter: studentska i kantautorska poezija uz pratnju gitara

22.11.2016. Nika IlićFoto:facebook.com/stiholoporter/

Prošao je i prvi ovosezonski Stiholoporter. Na ovoj večeri poezije u organizaciji dramske sekcije KSET-a čitale su se pjesme poznatih glazbenika poetskog izričaja te smo imali prilike čuti radove mnogih umjetnika, od Leonarda Cohena do Josipe Lisac ili pak Gorana Bare. Osim toga autorske pjesme čitali su i pobjednici Stiholoporterovog natječaja. Čitalo se uz pranju gitara čiji je idealno suptilan zvuk savršeno upotpunio atmosferu u KSET-u.

Za nas su poeziju čitali članovi dramske sekcije KSET-a Iskra Cvitković, Ivan Mihaljević, Antonela Tošić i Mana Vladinić, a na gitarama pratili su ih Ivona Eterović i Dario Zorić. Neke od pjesama koje smo imali prilike čuti u prvom dijelu večeri bile su Sreća Josipe Lisac, Nabujala rijeka Jerka Marića, U mom malom mraku autorice Nine Romić, Sutra ćemo pričati i Robot Damira Urbana, Otkako te ne volim Arsena Dedića, Stranac Natali Dizdar, pjesma Leonarda Cohena u prijevodu Ibrice Jusića, Don Juan Darka Rundeka, Da smo se voljeli manje grupe Jinx te Moj stan je prekinuo s njom grupe Pavel.

Bila sam iznimno sretna zbog odabira pjesama, ali jedino što me na tom popisu zbunjivalo bili su Jinxi čiji odlični stihovi ipak ne odišu mnogo poetičnosti, ali možda sam to samo ja. Članovi dramske sekcije izmjenjivali su se u čitanju pjesama, i dok su bili iznimno dobri i ekspresivni, duh nekih pjesama mi ipak nisu uspjeli prenijeti. Izvedbom pjesama Damira Urbana, najviše meni jako drage pjesme Sutra ćemo pričati koja je prepuna slika te sublimira u frustraciju, ljutnju, ljubav i čežnju sve u isto vrijeme, ostala sam najviše razočarana jer je veoma malo svega toga bilo uspješno interpretirano.

Nakon toga predstavljen je prvi pobjednik natječaja Ivan Sladonja, sa svojom pjesmom Opuštaju opruge koje drže. Stidljivo, ali opet nekako odlučno se popeo na pozornicu. Tako je i predstavio svoju pjesmu, no takav nastup nije pjesmi ništa oduzeo i bilo ju je jako lijepo proživjeti upravo u takvoj interpretaciji.

Nastavilo se s čitanjem, odmah nakon što nam je predstavljen prvi pobjednik. Ivan je čitao Babilonske Baklje Darka Rundeka, a to čitanje bilo mi je najbolje u tom dijelu večeri. Tijekom te interpretacije nekako se iskristalizirao smisao večeri. Postalo je jasno koliko glazba može oduzeti samim stihovima te kako im je nekad potrebno dopustiti da polete iz tog gnijezda i doživjeti ih kao samostalnu cjelinu. I ovdje je postojala glazba koja je pratila čitanje poezije, točnije dvije gitare, ali one su tako tihe i suptilne bile tamo negdje daleko u pozadini. Pokorno su stvarale ambijent kakav su stihovi diktirali. U jednom trenutku gotovo sam i zaboravila da je glazbena pratnja prisutna, samo je postojao taj pozadinski zvuk o kojem niti ne razmišljate, ali naravno čujete ga i na nekoj skoro nesvjesnoj razini znate da je ispravan. Osim toga u drugom dijelu čitale su se pjesme O jednoj mladosti i Život moj Josipe Lisac, Prisutno Neprisutan Zlatka Majseca te pjesma Jana Kerekeša Nikada koju je izveo Ivan Mihaljević. Bila je to najekspresivnija izvedba večeri, a takva promjena tempa i naglo skretanje u veoma dramatičnu interpretaciju bilo je izvrsno tempirano i sve što sam mogla pomisliti bilo je napokon.

Na pozornicu je tada stupila druga pobjednica natječaja Lana Bojanić koja je pročitala svoju pjesmu Nedjeljom se pišu pjesme. Slušajući tu pjesmu zalutala sam do granice sna i jave, osjećala sam se kao da se gubim u tuđoj struji misli, a dozvoljene su mi tek kratke pauze za povratak u realnost, predasi koje zapravo ne želim iskoristiti jer zašto prekinuti nešto tako rijetko. Postoji li uopće nešto bolje od savršeno neplaniranog izleta u nečiju misao.

Ali tu naravno još nije bio kraj večeri, čitale su se pjesme Arsena Dedića, Dina Dvornika, Leonarda Cohena te Gorana Bare. Naravno trebalo je proglasiti i treću pobjednicu natječaja, a to je Monika Herceg. Njenu pjesmu Moj brat je imao dječju paralizu kao mali čitala je Iskra Cvitković. Monikine pjesme osobne su i obiteljske tematike, dosta realnog prizvuka život nam predstavlja kao niz iskustava i sjećanja.

Svi koji su tu nedjelju navečer odlučili vrijeme odlučili provesti u KSET-u nisu ga potratili, jer imali smo priliku doživjeti nešto jako zanimljivo. Uglavnom dobro znane pjesme čuli smo recitirane, a upravo tako ogoljeni stihovi, istrgnuti iz sigurnog naručja glazbe prisilili su nas da svu pažnju ovaj put posvetimo samo njima. Riječi tu večer nisu samo isparavale kroz glazbu, ostale su lebdjeti oko naših glava, u zraku. Dvije gitare pratile su čitanje pjesama, tako minimalno da postanemo skoro nesvjesni njihova prisustva, ali dovoljno da održavaju atmosferu svake pjesme i daju taj neki čudan osjećaj ispravnosti za koji niste sigurni otkud točno dolazi.

Komentari