Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Izvještaj: Što se gledalo na Splitskom filmskom festivalu?

21.09.2015. Karla KovačevićFoto: 20th.splitfilmfestival.hr - Videofilija

Splitski filmski festival koji je trajao od subote 12. do subote 19. rujna, bogatim je programom, s 91 filmom iz 42 zemlje svijeta, u nizu kategorija od konkurencije dugometražnog i kratkometražnog filma, projekcija i instalacija na otvorenom, filmskih cjelina okupljenih različitim tematskim poveznicama, do predavanja i radionica, pružio ponešto za svakoga. Za razliku od svjetski razvikanih festivala koji nude više-manje slične filmove u stilu, do sada već dobro formiranog festivalskog žanra, splitski se može pohvaliti veoma raznovrsnom i dinamičnom selekcijom te predstavljanjem filmova koji se još nigdje drugdje nisu imali prilike vidjeti.

O otvorenju festivala filmom Nasilje, Jorgea Forera već smo pisali, a u spomenutom članku može se pročitati cjelovita recenzija toga filma te kratki osvrt na instalaciju Blowup (Bubbles). Neuobičajeno otvorenje, hermetičkim i u gledateljskom smislu zahtjevnim filmom, organizatori su nam pokušali sugerirati što možemo očekivati od ovogodišnjeg festivalskog programa, doduše prije kroz gorak okus odgledanog, nego kao tematski leitmotiv festivala. Ostali filmovi, na koje se osvrćemo u daljnjem izvještaju, nisu nužno izdvojeni kao uspješniji ni kvalitetniji od nekih drugih koji nisu spomenuti, a možda su to i više zaslužili. Uzmemo li u obzir opseg cjelodnevnog programa, limitiranost vremenom i međusobna preklapanja u rasporedu, filmovi su odabrani slučajno, po vlastitom nahođenju. Uz dugometražne, ne smijemo zaboraviti svakodnevne serije kratkometražnih filmova koje su se, sudeći po broju gledatelja u kino dvoranama, pokazale za mnoge sretnijim izborom od rizika gledanja jednog dugog i još uvijek relativno anonimnog filma.

Dan nakon otvorenja, valjalo je obratiti pažnju na film Vincenta Ducarnea  Prelazeći granicu (Francuska, 2015, 60′). Kao projekcija na kamenom zidu bedema Cornaro, prikazan je na žalost bez zvuka, više kao usputna atrakcija prolaznicima, nego kao ozbiljan filmski materijal koji svojom vizualnom snagom, zvukovnom imaginacijom i montažnom kombinatorikom traži upravo filmsko iskustvo na velikom platnu. Riječ je o meditativnom filmu kojim je dokumentarno zabilježeno prekooceansko putovanje jednog teretnog broda. Potpunim odsustvom čovjeka i njegove riječi u prikazima, redatelj paradoksalno progovara upravo o čovjeku i njegovom mjestu u beskonačnosti prostora i vremena, o slobodi koliko i strašnoj samoći.

Atipičnom pričom o odrastanju i preispitivanju granica seksualnih (ne)sloboda osoba s posebnim potrebama, bavi se film Dora ili seksualne neuroze naših roditelja (Švicarska, Njemačka, 2015, 90′) Stine Werenfels. Složenu problematiku gledamo, kroz simboliku motiva i putenost vizualnih prikaza, iz perspektive djevojke Dore i njezine seksualne veze s muškarcem koji ju iskorištava, a u čemu ona, nesposobna da shvati zlonamjernu manipulaciju, uživa. Formira se pitanje nedostatka odgovornosti spram vlastitih postupaka, neminovnost posljedica koje dolaze s takvim postupcima te što bi u ovom slučaju bilo moralno dobro, a što ne, kako se ne bi narušila temeljna prava osobe. Oblik seksualnog oslobođenja iz nekih drugih pobuda, pratimo u liku Dorine majke koja gubi kontrolu nad svojim djetetom, ali i postaje svjesna vlastitih potreba.

Dora ili seksualne neuroze naših roditelja

Foto: eyeonfilms.org/ – Dora ili seksualne neuroze naših roditelja

Vlog (Hrvatska, 2014, 70′) o kojem smo već pisali, ujedno i diplomski rad Brune Pavića, prošle je godine bio izbačen iz programa Pula Film Festivala nekoliko sati prije projekcije uz objašnjenje da krši autorska prava koristeći glazbu Doorsa, Janis Joplin i Davida Bowieja u nekoliko sekvenci. Prikazali su ga na jutarnjoj projekciji za novinare i kritičare gdje je sjajno primljen. Intimna crno-bijela priča o naivcu, vječnom optimistu i sanjaru kojemu, koliko god se trudio, ne polazi za rukom preuzeti ulogu odrasle odgovorne osobe u društvu koje mu ni samo ne izlazi u susret. Redatelj ga stavlja u najteža životna iskušenja gdje Krešina izgubljenost samo još više dolazi do izražaja i on nepovratno propada. Unatoč svemu, Kreši ne manjka opravdanja za osobe koje su mu nanijele nepravdu kao ni osmijeha ohrabrenja ljudima koji prate njegov video blog. Takav optimizam, koji bi mu nekad dizao samopouzdanje, prerasta u neiskreno samozavaravanje, pogotovo u situacijama u kojima bi, koliko god poražavajuće, bilo normalno očekivati suprotno. Film ukazuje na sveprisutni problem mladih neambicioznih ljudi današnjice, toliko zaokupljenih vlasititim svjetovima da, kad ih jednom neminovno sustigne stvarnost, nemaju izgleda opstati u bešćutnom materijalnom svijetu.

Redatelj José Manuel Pinillo svojim dokumentarcem Digitalno obećanje (Španjolska, 2014, 65′) uspješno je uskladio tematiku o kojoj želi progovoriti s načinom prikaza. On niže bljeskove slika, video i audio zapisa koji nas bombardiraju digitalnim produktima tehnološkog doba, nikad se ne zadržavajući na određenom segmentu više nego je potrebno da ga pojmimo, često ni toliko. Projiciranjem istih nije mu bila namjera naučiti nas nečemu, čak ni pokazati nam nešto novo, već samo površno i relativno objektivno popratiti digitalnu revoluciju jer detaljnije, s obzirom na njezin obim, to nije ni mogao postići. Prvenstveno želeći ukazati na ogromnu moć kojom je preoblikovala društvo iz temelja, u povijesno gledano, neznatno malo vremena, potiče nas da razmislimo o dobrim i lošim stranama digitalnog doba. Na kraju nas ostavlja neugodno svjesne da je budućnost već stigla i da nema povratka na staro. Gledajući u lice umjetnoj inteligenciji u retrofuturističkom liku žene, ne možemo se ne zapitati kada će se sve što smo stvorili oteti kontroli.

Lina Mannheimer razbija predrasude o sadomazohizmu, preko razgovora s pojedincima koji ga prakticiraju, u dokumentarnom filmu Ceremonija (Švedska, Francuska, 2014, 75′). Ti nam se ljudi, različite dobi, imenom i prezimenom, povjeravaju kako i zašto su počeli, tko je utjecao na njih, na koji način su se u međuvremenu mijenjale i razvijale njihove želje, sklonosti, svjetonazor te nam izravno ili neizravno poručuju da ne postoji granica i sram, a pojam normalnog smiješan je i izmišljen s druge strane konvencionalnih društvenih granica. Razgovori su ispresjecani režiranim isječcima SM seansi u stilu Catherine Robbe-Grillet, najpoznatije francuske 84-godišnje domine koja ih organizira u svom dvorcu. Zamišljene poput kazališnih predstava, popraćene odgovarajućom kostimografijom i scenografijom autentičnih ambijenata francuskog château-a, prikazane ceremonije ne prelaze granicu ukusa niti prerastaju u nešto vulgarno.

Foto: 20th.splitfilmfestival.hr/ - Ceremonija

Foto: 20th.splitfilmfestival.hr/ – Ceremonija

Jedan od najiščekivanijih filmova festivalskog programa, sigurno jedan od najpristupačnijh široj publici, a vjerojatno jedini sa sretnim završetkom, američki je Rika (1981/2014, 102′) holivudskog producenta Noela Marshalla i njegove slavne obitelji. Dopadljivost leži u jednostavnosti jer je riječ o zabavnom obiteljskom cjelovečernjem filmu iz 1981. godine s prikladnim high-concept, danas već pomalo smiješnim, vizualnim identitetom i pratećom glazbom. Unatoč manjkavostima, glavna posebnost ovog filma, dokumentirani je i do sad neviđeno prisan odnos glumaca i divljih životinja koji su zajedno gradili više od desetljeća. Scene stotina divljih mačaka koje se ponašaju poput kućnih ljubimaca, nesvjesne ogromne fizičke nadmoći nad čovjekom, straše nas, tjeraju u smijeh, izazivaju divljenje pa čak i nježnost, što je Marshallu naposljetku bio i cilj.

Nude area (Nizozemska, Poljska, 2014, 78′) Urszule Antoniak priča je o ljubavi između dvije djevojke koja, na isključivo sugestivan način, prati sve njihove trenutke tišine. Film je podijeljen u kronološke cjeline čijim je podnaslovima pojašnjeno o čemu će u narednom poglavlju ovoga odnosa biti riječ. Ograničenost, neiskrenost, nedorečenost i ostale manjkavosti govornog jezika, kad su emocije u pitanju, ovdje su zamijenjene mnogo prikladnijim izrazom. Jezikom pokreta i izrazima lica likovi nam se otkrivaju, a pogledima i dodirima tumačimo njihov dijalog. U filmu bez ijedne izgovorene riječi, bilo je izuzetno bitno, koliko i zahtjevno, izabrati glazbu koja će popratiti bogatstvo vizualnog prikaza kao okosnicu filma. Koliko je redateljica u tome uspjela, govori činjenica da se, neprilagođeni, neposredno nakon izlaska iz kina, zateknemo percipirati svijet oko sebe na način koji nam je ona otkrila ovim filmom.

Foto: Trailer screenshot - Nude area

Foto: Trailer screenshot – Nude area

Grand prix festivala u konkurenciji dugometražnih filmova ove godine pripao je Videofiliji (i drugim internetskim sindromima) (Peru, 2015, 103’) Juana Daniela F. Molera. Likovi su djeca digitalnog doba, tragikomično mutirani tinejdžerski arhetipovi, čije su vrijednosti i načini upoznavanja svijeta odraslih također iskrivljeni. Oni su refleksija ambijenata u kojima, kad nisu za kompjutorima, borave: Otaku restoranima, gamerskim internet kafićima, jeftinim motelima, ilegalnim dućanima s pornjavom, kao konteksta suvremene Lime koja propada. Idealiziranje japanske kulture u smislu svega onoga što predstavlja, kao koljevka digitalnog doba, važan je motiv koji se na vizualne i druge načine provlači kroz čitav film. Groteskne malware ’90s grafike prešetavaju se po kino platnu i viču signalizirajući nam kad je nešto u priči pošlo po zlu. Kulminacija nastranog dosegnuta je anime kostimiranom zabavom na drogama koja nas (ponovno) glitchanim slikama i zvukovima prebacuje u loš trip, u kojem ostajemo još puno dulje nakon što film završi.

Komentari