Izvještaj – SuperUho Festival (3. dan): Slaven Bilić, Slaven Bilić, Slaven Bilić
Posljednji dan ovogodišnjeg SuperUha trebao je biti i najbolji dan ovog petodnevnog festivala (ako pribrojimo i dva dana DORF-a). Svi izvođači koji su nastupali zadnju noć imaju reputaciju karizmatičnih i energičnih bendova, a neki od njih su prave legende. Tome usprkos, ovo je bio prvi dan na koji smo se kao vjerna publika mogli požaliti. Lineup nije bio toliko vješto složen kao prijašnjih dana, ritam festivala postao je ćudljiv, a neki bendovi nisu mogli odraditi nastup u uvjetima koje su zaslužili. Kada malo elaboriram o kakvim se propustima radi, posvetit ću se i opisu najboljeg od nastupa na festivalu, onom Billyja Bragga. Iako se mnogi ne bi složili sa mnom da se radi o najboljem nastupu na SuperUhu, vi mi vjerujte na riječ kada kažem da jest.
Na što sve treba misliti kada se slaže jedan lineup?
Za početak, vjerujem da je vrlo teško napraviti dobar lineup na festivalu kao što je SuperUho. Bendovi su slični, odnosno lako ih je žanrovski grupirati, ali kako se njihovi nastupi nižu jedan po jedan, jako je važno da ti nastupi budu na sličnoj razini. Više od žanra ovdje postaje važno umijeće benda da odradi kvalitetan koncert, ali i za to su ponekad potrebni specifični uvjeti.
Festival je osiguran od dosade jer postoje i neglazbeni sadržaji, a naposljetku, tu su i ljudi. No ako ste došli na SuperUho čuti bendove kao predstavnik slobodnih medija, dat ćete si slobodu koju si ja upravo dajem da kažem kako bend poput Trobecovih krušnih peći ne bi trebao nastupati dok još ima danjeg svijetla. Isto tako, Mašinko ne bi trebao nastupati na pozornici ispred koje je vrlo teško napraviti mosh pit. Također, zadnju večer festivala nije bilo organskih poveznica između nastupa samih bendova (ili sam ja bila previše umorna da bi primijetila njihove suptilne manifestacije). Zbog toga je bilo lako odlučiti se za jedan koncert. Izbor stvarno nije bio loš.
Videozidovi i crne rupe
Jedan od razloga zbog kojih bi bendu poput Trobecovih krušnih peći trebao tamu je taj da se zovu Trobecove krušne peći. Ovaj avangardni zagrebački post-punk sastav koji se ove zime nakon dugogodišnje neaktivnosti vratio albumom “Ether” zapravo je odlično sparen s grupom The Membranes. Oba benda imaju karakter, jačinu i videozid. Nesreća s tim videozidovima je u tome što najbolje funkcioniraju po noći i na velikim platnima. S obzirom na to da su Trobecovi nastupali po danu, a The Membranes na malom stageu, oba su benda malo izvisila. No pošteno su odradili svoje nastupe. John Robb, frontman The Membranesa, bio je upravo onakav kakvog ga pamtim od nastupa u Tvornici, a Trobeci nisu izgubili žestinu koja me iznenadila na njihovom zimskom nastupu u KSET-u kada su promovirali “Ether.
Ćudljivi i čuveni “stari panksi”
Problematičniji je bio nastup Mašinka. On je nastupao između Billyja Bragga i Buzzcocksa koji su ujedno bili najveća imena festivala. Mašinko se prozvao “hrvatskim bendom večeri”, ali bi ih mi mogli nazvati dežurnim mrgudima. Možda nisu oni krivi što se nisu najbolje uklopili u festival, ali koncert je mogao biti bolji. Nakon Billyjevog nastupa svi su pričali o Slavenu Biliću pa i Mašinko. Komentari na taj račun bili su samo jedan u nizu neugodnih komentara poput onog da su dobili pare za nastup koji nisu održali na Ferragosto Jamu, insinuirajući da bi rado da netko sabotira primoštensku trafostanicu. Razumijem da su pokušali biti duhoviti i ljuti na neki sistem, ali previše su se trudili oko krivog aspekta koncerta.
Nakon njih bilo je olakšanje slušati Buzzcockse, “stare pankse” koji mogu održati koncert bez ijednog komentara. U tom smislu Buzzcocksi su se pokazali kao vrhunski punk-rock bend. Krenuli su i nisu stali. Iako mi se na početku činilo da masovna publika samo čeka hitčinu s reklame, Ever Fallen In Love, prevarila sam se. Na Buzzcocksima su se ljudi stvarno kretali i plesali, bez da ih je netko na to morao nagovoriti ili sugerirati im to posebnim osvjetljenjem. Ako bi trafostanica i trebala pregorjeti, koncert Buzzcocksa bio bi jedini za vrijeme kojeg bi se to moglo dogoditi.
Billy Bragg, Slaven Bilić i sve što znam o nogometu
Billy Bragg već je najavio da neće pokušati nadmašiti Franka Turnera u poznavanju hrvatskog jezika i da će se držati dvije riječi koje zna: Slaven i Bilić. Billy je fan nogometnog kluba West Ham United i nije mogao dopustiti da to ne znamo ili zaboravimo. Publika mu je otkrila da Slaven Bilić ima i metal bend koji se zove Nevera (Storm) i nije previše uspješan niti dobar. On je rekao da ga unatoč tome sada još više voli. Likovi koji vode Chelsea i Barcelonu ni nemaju bendove. Bilo je vrlo lako ubaciti Slavena u svaku započetu priču. One nisu bile niti zamorne niti suvišne. Jedna bi se pojavila kada se prisjećao Jeffa Tweedyja iz Wilca, koji je isto hammerovac, a druga dok bi komentirao kako mu je Croatia Airlines zametnuo akustičnu gitaru.
Billy Bragg želi da se smijemo i kada nismo sretni. On otpjeva svoje najtužnije pjesme i onda nasmijava. No Billy je više od singer-songwritera, uvijek je bio. Tako je nakon svojih hitova Power in the Union, Milkman of Human Kindness, To Have and To Have Not, Greetings to New Brunette i Levi Stubbs’ Tears dio nastupa posvetio i pjesmama Woodyja Guthrieja koje je na prijedlog njegove kćeri obradio s bendom Wilco. Woody Guthrie je kao i Billy, Bard of Barking, gitarom išao na fašiste. Njegova mu je pjesma I Ain’t Got No Home In This World Anymore poslužila da nas uvede u govor o povijesti koja se ponavlja. Osim Bilićevog, spomenuo je i Trumpovo ime.
Aktivizam i anarhija za kraj
Bragg je iskoristio svoju priliku da nas upozori na klimatske promjene koje dolaze i koje će potaknuti još veći val migracija od ovog s kojim se Europa i svijet danas suočavaju. Pjevajući pjesmu Anaïs Mitchell, Why We Build The Wall, opomenuo nas je da će naša djeca pamtiti kako smo primili svakoga tko je pokucao na naša vrata ili zidove. Nije završio u aktivističkom, već zabavljačkom tonu. Slaven Bilić, Slaven Bilić. Prije no što ga je puni mjesec pretvorio u strašnog hammerovca, otpjevao je A New England sa svojim i stihovima Kirtsy MacColl. Ostali smo se iza ponoći pretvorili u usnule bundeve (sve u Iskonovim bojama). Do sljedećeg svitanja u SuperPrimoštenu, Slaven Bilić.
