Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Izvještaj – SuperUho: Intiman festival između betonskih zidova

11.08.2014. Nikolina Lončar

Foto: https://www.facebook.com/SuperUho.Festival

SuperUho festival odvijao se od 3. do 5. kolovoza na lokaciji bivše Tvornice elektroda i ferolegura (TEF-u), nastavljajući tako tradiciju korištenja zapuštenih šibenskih kompleksa za festivalske potrebe, kao što je svojevremeno Terraneo činio s prostorima vojarne Bribirskih knezova. Za razliku od vojarne, TEF je tek desetak minuta hoda udaljen od stare gradske jezgre, a gradska plaža Banj koja se nalazi neposredno uz festivalski prostor pruža vjerojatno jedan od najimpresivnijih pogleda na grad.

[Pogled s plaže Banj] / Foto: ziher.hr

Unatoč tome što smo stigli u zadnji čas do kampa, možda kojih pola sata prije početka programa, uspjeli smo pronaći mjesto u hladu jer nije bilo pretjerane gužve. Na trenutak smo htjeli sjesti i odmoriti nakon što smo montirali šator i raspremili sve ostale stvari, ali jedini šank unutar kampa zatvarao se čim se program počeo odvijati na prostorima festivala, tako da smo bili primorani što prije se spustiti do glavne pozornice.

Propustili smo lokalni šibenski bend Diskodeliju, ali zato su nas na glavnoj pozornici dočekali Black Lipsi, garažni punk bend iz Atlante. Bend je odradio korektan posao, ignorirajući sveopću neizainteresiranost publike koja je u većem slučaju tek ušla na festival ili, u našem slučaju, bila previše trijezna. Tek je s pjesmom Bad Kids atmosfera pomalo živnula, ali tu je bio kraj koncerta i Black Lipsi se nažalost nisu vraćali na bis niti se publika previše potrudila zvati ih natrag. Svi su polagano krenuli prema drugoj, manjoj pozornici gdje su nastupale domaće krautrock snage Seven That Spells. Ne mogu reći da me ovaj nastup previše impresionirao, s obzirom da sam ih igrom slučaja prije nekoliko mjeseci gledala u Vintage-u u potpuno drugačijem ambijentu u kojem su ipak bili zvijezde večeri, ali pretpostavljam da su i oni odradili korektan posao i otprašili svoju psihodeličnu rock glazbu. Ipak, bilo mi je malo čudno prebaciti se na The National nakon ovakve glazbe, ali u tome valjda leži čar festivala.

O Nationalu kao takvom ne trebam previše govoriti, nastup na SuperUhu im je osmi koncert na našim prostorima, a neposredno prije festivala održali su dva uzastopna koncerta na tvrđavi Sv. Mihovila. Ovo mi je bio njihov četvrti koncert, a najveću razliku od ostalih vidim u tome što se nisam morala previše gurati do prednjih redova niti je bilo previše gužve. Imala sam dojam kao da se zapravo radi o nekom bendu koji je tek u usponu, a ne o bendu koji je headliner i na puno većim festivalima. Iako je veći dio setliste još uvijek bio rezerviran za zadnji album „Trouble will find me“, najviše me razveselila izvedba Daughters of the Soho Riots, jer je to ipak bila prva Nationalova pjesma koju sam ikad čula, a koju mi je prijatelj jednom davno poslao preko MSN-a. Istaknula bi još pjesme Bloodbuzz Ohio, Slow Show i About Today kao neke od vlastitih vrhunca koncerta te naravno Vanderly Crybaby Geeks, s kojom standardno zatvaraju koncerte Mattovim guranjem mikrofona u publiku.

[Black Lips] / Foto: ziher.hr

Nisam saznala da li je zaista After bolji od Party-a (ABOP), jer sam odlučila ostati sa strane i pomalo odmoriti nakon The Nationala, ali sam zato otišla na Repetitor, koji kao da je dobio najbolji termin prvoga dana. Publika je još bila pod dojmom Nationala, a oni su je konačno uspjeli rasplesati i oživiti svojom bučnom svirkom, unatoč ozljeđenoj basistici. Možda bi Black Lipsi bolje prošli da su nastupali u ovim kasnijim satima, ali u svakom slučaju Repetitor je imao najenergičniji koncert prvog dana.

Nakon Repetitora bila sam preumorna od putovanja i koncerata, te sam se povukla u svoje skromne šatorske odaje. Sljedeći dan nas je ipak čekalo cjelodnevno izležavanje na plaži i ručanje ribljih specijaliteta.

 Žao mi je što sam zbog rane satnice propustila ESC life, pa je prvi nastup na kojem sam bila sljedeći dan bio Earth. Ovi pioniri drone doom glazbe iz Olympie predvođeni su Dylanom Carsonom, a mene je zaintrigirala priča o njegovom dobrom prijateljstvu s Kurtom Cobainom pa sam odlučila otići poslušati ove repetativne i minimalističke glazbene forme. Ipak, na kraju sam završila mirno se drmuckajući oko vlastite osi sa čašom pive. Možda su mi zato Rose Windowsi nakon njih bolje sjeli, s obzirom da je ipak bila brža i energičnija glazba inspirirana Doorsima i Black Sabbathom. Ništa previše novo ni inventivno, ali opet dovoljno zabavno da me pomakne s mjesta.

Howe Gelb je nastupao s pratećim bendom Triage, a ovom sam se nastupu veselila zbog pojačanja od strane Steve Shelleya, bubnjara Sonic Youtha. Howe nas je ugodno proveo kroz svoj mistični alt-country i putevima tmurne americane, ali ni on nažalost nije uspio uspio izazvati pretjerane reakcije kod publike. To je bolje pošlo za rukom Cojonesima, zagrebačkom stoner rock bendu koji je zahvaljujući svom osmogodišnjem stažu sigurno uspio stvoriti niz poklonika kod domaćih ljubitelja slične glazbe. Nakon njih je na glavnoj pozornici nastupao kultni avangardni post-punk bend Tuxedomoon, eksperimentirajući s raznim instrumentima i svjetlosnim efektima, mada u ovom slučaju mislim da bi zvuci saksofona bolje zvučali u suton nego u kasne večernje sate.

[Howe Gelb Triage] / Foto: ziher.hr

Kandžiju i gole žene nisam imala prevelike volje gledati, pa sam se zaputila do Iskon loungea, jedinog mjesta s kojeg je unutar festivalskog prostora svirala glazba, a da nije bila pozornica na kojoj trenutno nastupa bend. Cijeli taj prostor bio je više uređen za kratko drijemanje, nego za ples pa nije bilo čudno sjediti na velikom madracu dok pored tebe spava skroz nepoznata osoba. Zbog te konfuzne atmosfere, a i zbog straha da sami ne zaspemo, odlučili smo se premjestiti na drvene stolove preko puta merch štandova i ostatak večeri provesti u ugodnom razgovoru uz piće.

 Moj najveći propust na festivalu je taj što sam tek treći dan shvatila da se na Akustika stage ulazi izravno s plaže, tako da sam na toj pozornici vidjela samo splitski Hangin’ village i nešto malo Nikol, Luke i Vedrana. Ugodan stage s ležaljkama na plaži je možda bila jedna od najslađih malih pozornica koje sam vidjela pa mi je žao što sam ostale koncerte slušala tek kao pozadinsku buku na popodnevnim kupanjima. Isto tako, opet sam zakasnila na nastup psihodeličnog electropop dvojca Ti pa sam stigla poslušati samo zadnje dvije pjesme.

[Chelsea Wolfe] / Foto: ziher.hr

Eksperimentalna Chelsea Wolfe priredila je impresivan show stvarajući mračan ambijent u kontrastu s bijelim plaštom i ružama kojima je ukrasila mikrofone, tako da je na vjetru izgledala poput nekog misterioznog ženskog lika iz keltske mitologije. U skladu s tim, mislim da nije čudno što se u prvim redovima u većem broju našla muška publika. Očekivano je veći dio setliste zauzelo Chelsino novo izdanje „Pain is Beauty“, a osobno su mi falile pjesme Demons ili Flatlands. Ne znam da li je Chelsea svjesna da će se nove epizode „Igre prijestolja“ snimati upravo u Šibeniku, ali vjerujem da joj je njena Feral love s trailera četvrte sezone koju je i ovdje odsvirala donijela puno novih obožavatelja.

Za vrijeme nastupa Punčki sam se odlučila prošetati po festivalu, jer sam ih vidjela i previše puta u posljednih godinu dana, čekajući elektro/noise Fuck Buttonse. Ovaj duo je pripremio toliko glasnu svirku da je zbog bassa bilo praktički neizdržljivo stajati naprijed, čak toliko da me je prijateljica zamolila maramice da napravi čepiće za uši. S pristojne udaljenosti bilo je zanimljivo gledati kombinaciju njihovih vizuala s elektronskom glazbom, ali nekako nisam imala volje vraćati se natrag. Kao i Repetitor prvi dan, makedonski Bernays Propaganda je vjerojatno odradio najuvjerljiviji nastup zadnjeg dana festivala. Angažirani post-punkeri pomeli su stage brzim i ekstatičnim nastupom, te brutalnim ženskim vokalom za kojim poželiš pjevati makar ustvari ne znaš ni riječ makedonskog. Na Antenatu sam ostala samo nakratko, nije baš moja vrsta muzike, ali vjerujem da su i oni uspijeli animirati sve one koji su ih ostali slušati.

[Akustika stage] / Foto: ziher.hr

Ujutro nas je u šatoru probudila kiša i znali smo da je vrijeme za polazak. Nakon što smo potrošili posljednje novce na pizzu u obližnjem kafiću, pokupili smo stvari i spustili se na plažu čekajući vrijeme polaska autobusa, opraštajući se sa Šibenikom.

Gledajući unatrag, ovo je bio jedan vrlo specifičan festival, malen i intiman, ali opet s probranim glazbenim sadržajem. Smješten između betonskih zidova, ali istovremeno otvoren prema starom gradu. Naravno, ovo je ipak bilo prvo izdanje i pokrale su se tu pokoje greške u organzaciji, kao što je manjak sadržaja osim Iskon loungea i pomalo umrtvljujuća osvijetljenost festivalskog prostora, ali vjerujem da će to dogodine doseći zadovoljavajuću razinu pa čak ako se i zbog većeg broja izvođača nastupi budu preklapali.

Komentari