Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Glazba

Izvještaj – Tabor Film Festival (dan prvi): Traljav početak, briljantan završetak

08.07.2016. Tin Đudajek
Foto: Monika Bračević

Dolaskom na Tabor Film Festival sve se doimalo idilično, a, iako sam stigao prerano što je rezultiralo s nekoliko organizacijskih nespretnosti, ta idiličnost nije se izgubila. Možda je do zraka, divnog panoramskog pogleda s vrha Zagorja, atmosfere koja je od samog dolaska napeta, ali onako posebno, festivalski napeta ili jedinstvene kombinacije svega toga, ali prvi dan Tabor Film Festivala sve je samo ne zakazao. Prve projekcije počele su već u četiri sata, a nakon cjelodnevnog programa na red je stigao i onaj glazbeni za koji se činilo kao da je zbog njega većina ljudi zapravo stigla na festival, stvorivši zanimljivu kontradikciju festivala sa samim sobom.

Čast da otvori ovogodišnji koncertni program pripala je petorki iz susjedne Slovenije poznatoj kao Attic Mist koji su se već u sedam sati navečer okupili na Sunset Stageu. Najveći problem ‘Tavanske maglice’ je taj što se previše trude. Iako je bend konkretan, uvježban i kako bi se reklo – čvrst, činjenica što se toliko trude čini im više zla nego dobra. Na kraju krajeva, ne ispadaju smiješno ili glupo već naprosto slatko što bi bio dobar epitet za video neke usrane mačke na YouTubeu, a ne za bend koji, po svemu sudeći, svoju glazbu shvaća prilično ozbiljno. Bilo je tu puno nelogičnosti, događaja koji su me ostavljali s puno upitnika nad glavom, a dok nisam češao glavu u čudu, pokušao sam neke od tih upitnika pretvoriti u uskličnike. Pišući ovo zapravo mi je smiješno koliko kolosalno nisam uspio u tome.

Foto: Monika Bračević

Foto: Monika Bračević

Mislim, čemu ogroman križ, šešir i traper jakna ako si jedina osoba u bendu koja je spremna na ovoliku alternaciju imidža samo da bi glazba koju sviraš bila vjerodostojnija?! Razumio bih da su to svih njih petero učinili, no ne samo jedna osoba u bendu. Nakon toga; zašto se između pjesama obraćati ljudima na slovenskom kada smo svi savršeno svjesni da poznaju engleski budući da je to jezik na kojem pjevaju. Također, je li doista bilo potrebno ‘bacati’ ACDC između pjesama?! Evidentno je da su im Australci najveći uzor i da je Attic Mist uvelike inspiriran njima, no ovo je bilo doista nepotrebno i u nekim trenucima možda čak i toliko slično da nisam bio siguran je li riječ o sljedećoj pjesmi ili još malo ACDC-a. Kao da to nije bilo dovoljno, odsvirali su pjesmu koja strukturalno i početnim rifom zvuči identično kao Peppersi.

Iako sam ostao s puno neriješenih pitanja, moram priznati da je Attic Mist odradio odličan nastup. Od početka do kraja bili su bez pogreške i zato mi je i najtužnije što su ostavili takav dojam. Jasno je da ovi ljudi imaju potencijala i to zbilja puno, ali pod hitno moraju postati inventivniji, kreativniji i, možda, naći druge uzore.

Ako se s nečime ne može pogriješiti to su Pridjevi. Drugačije nije bilo ni ovaj put. Upravo nepogrešivo. I taj cjelokupni prizor sa spektakularnim pogledom sa Sunset Stagea dok se sunce polagano guši u zagorskom krajoliku i mantričnom, transcedentalnom ugođaju kojim nas je ovaj bend još jednom uspio uvjeriti da rade savršeno, nije bilo razloga da publiku ne ostavi paf. Drugi je ovo put da gledam Pridjeve u ovakvoj formaciji i moram reći da su mi puno draži. Nina Romić veliki je dio Pridjeva, no Pridjevi njen nedostatak savršeno nadoknađuju. Zapravo, za mene, toliko dobro da bend nikada nije zvučao bolje. Glas Dina Santaleze lijepo prati Ivanin i njen glas dolazi do maksimalnog izražaja za što vjerujem da nije bio slučaj dok je pjevala rame uz rame s Ninom Romić.

Foto: Monika Bračević

Foto: Monika Bračević

Vrhunac večeri definitivno je bio Kries. Nakon što sam propustio relativno nedavan koncert u Vintageu, ukazala mi se jedinstvena prilika da se iskupim. U dvorištu Velikog Tabora bilo je problema s jekom, no oni su bili minimizirani tako da nam ni hendikep prostora nije mogao pomrsiti koncert. Svojim etnom Kries je napunio dvorac, a publiku i doslovno očarao. Rijetki su bendovi koji mogu u tolikoj mjeri zavesti publiku, a Kriesu je to polazilo za rukom nevjerojatno lagano. Možda je jučerašnje iskustvo stoga bolje nazvati terapijom negoli koncertom jer svi smo zajedno meditirali, apsolutno prepušteni glazbi i svojim mislima. Iako je većina koncerta za mene bila takva, bilo je i dijelova za skakanje, plesanje, pjevanje i, više manje, bilo što što vam padne na pamet kada muzika toliko nasilno pokrene tijelo na reakciju. To long; didn’t read -Kries je bio pun pogodak.

Foto: Monika Bračević

Foto: Monika Bračević

Za kraj Breakdown i naposlijetku druženje uz vatru. Breakdown je nastupao u nezahvalan čas. Njihovo vrijeme bilo je nakon Kriesa i, zapravo neočekivano, jako ih je malen broj ljudi ostao poslušati za što vjerujem da nije trebalo tako izgledati. Breakdown me ugodno iznenadio. Ta mješavina indie rocka s nekim primjesama skate i pop punka ostavio mi je doživljaj kao da sam u devedesetima na plaži u Kaliforniji. Tim više što su oba gitarista izgledala kao da su ispala iz tog razdoblja. No glazbeno, Breakdown je bend s budućnošću. Nadam se blistavom jer za ovakvu glazbu ima mjesta na sceni. Ipak, smatram da trebaju poraditi na strukturama na nekim pjesmama jer vjerujem da sve drugo imaju. Prvi dan je iza nas, čekaju nas još tri.


Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 3.444 out of 5)

Komentari