Izvještaj: The Jim Jones Revue – spasioci rock’n’rolla ponovo u Zagrebu
Ljubav između The Jim Jones Revuea i Zagreba očito je obostrana jer kako drugačije objasniti da bend u razmaku od godinu dana dva puta dolazi u Tvornicu. Prvi puta došli su neposredno prije početka snimanja trećeg albuma „The Savage Heart“, a istog su upravo ovoga puta promovirali.
Na plakatima za prvi koncert pisalo je „Best UK live band“ što su i u nekoj mjeri potvrdili divljim nastupom. Stoga ne čudi da je ovoga puta Tvornica bila popunjena što je vjerojatno i rezultat usmene predaje nakon prošlogodišnjeg koncerta. Nemalo sam se iznenadio kad sam ugledao nekoliko kamera HRT-a u Tvornici što je vratilo u mene povjerenje u javnu televiziju. Nadam se da snimku koncerta neće pustiti u ponoć kada nitko ne gleda tv.
Predgrupa su bili bend Sheitans. Nikada ih nisam do sada slušao niti sam išta o njima znao no kad sam ušao u dvoranu i čuo par taktova zaključak je bio da je to onaj tipični slavonski rock bend. Ne znam u čemu je stvar s tom Slavonijom, ali puna je rock/hard rock bendova koji zvuče isto. Na snimkama što se mogu pronaći na internetu zvuče bolje nego uživo, a scenski nastup ne treba ni spominjati. Svoj set završili su sa pjesmom Brojalica koja doslovno počinje sa: „Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet.“ Nadalje, u pjesmi je i stih u stilu „nikad neću napraviti hit“, a upravo tim stihom stječemo dojam kako je stvaranje hita bila želja i namjera autora. Ne znam kojom logikom se izabiru predgrupe, ali svakako bi tom retro štihu kojeg fura JJR bolje pristajao bend poput sjajnih Billie & The Kids ili nešto slično.
No dobro, u 22:30 su na pozornicu izašli Jim Jones Revue i odmah krenuli žestoko u svom stilu, ipak ih u svijetu prati nadimak “spasitelji rock’n’rolla”. Setlista se sastojala od svih poznatih pjesama koje ovaj bend ima, od Shoot First, Elemental, Princess & the Frog do novijih Seven Times Sround The Sun, Where Da Money Go. Poziv na sudjelovanje, silovanje stalka za mikrofon, deranje i ludi plesni pokreti sastavni su dio svakog njihovog koncerta, a karizmatični Jim daje sve od sebe ne bi li slušatelju ovaj koncert učinio najboljim na kojem je ikad bio. Čvrsta ritam sekcija guraju ovaj bend brže, više, jače, a Henri, Jerry Lee Lewis 21. st, svojim bravurama na klavijaturi tjera i one najkrutije na pokret.
Rupert i Jim sa gitarama često „izlaze“ do ruba pozornice i izvode svakojake poze koje su marljivi kamermani snimili iako će one djelove kada Jim gura međunožje u objektiv izrezati.
Nakon 45 minuta se bend povukao u backstage i neugodno iznenadio publiku. Nakon par minuta ipak se vraćaju, a to je više izgledalo kao planirana pauza nego kraj koncerta jer je, za interakciju nemotivirana publika, pokazala slab interes da se vrate. Jim je poderao glas, a svi skupa su se svojski trudili obojati atmosfersko sivilo u dvorani, ali nije najbolje uspjelo. Nakon toga je uslijedilo još jedno povlačenje u backstage, a potom povratak na binu. Posljednijih deset minuta obilježio je Henri započevši posljednji blok soliranjem na klavijaturi.
Sedamdeset minuta čiste energije, brzine i žestokih riffova, na prvi pogled prekratko, ali ipak dovoljno da čovjeka raspleše. Bend je dao sve od sebe, a letargiju publike ćemo pripisati meteorološkim prilikama. Jim i ekipa su se pri upoznavanju pokazali kao simpatični momci voljni sa svakim popričati, a kako je krenulo navratiti će opet u Zagreb.
