Izvještaj – The Myrrors: Psihodelični rock u intimnosti Kluba
Klub je u nizu odličnih koncerata do sada ugosio nekoliko atraktivnih bendova čiji je žanr dominantno psihodelični rock i njegove izvedenice. Tako smo mogli gledati bendove s izričajem koji je bliži post-punku, bendove s notom The Brian Jonestown Massacrea, a sinoć su svoju turneju The Myrrors započeli upravo nastupom na intimnoj pozornici Kluba. Intimnost je bez imalo sumnje jedna od najvećih odlika ovog prostora, a to je sinoć odigralo važnu ulogu.
The Myrrors su jedan od onih bendova na koje možete naletiti pri gotovo svakoj Youtube sidebar avanturi i nećete pogriješiti ako odlučite obratiti pozornost na ove majstore iz Arizone. Studijski su oni odličan bend za opuštanje pred računalom, po mogućnosti uz neko manje društvo, no uživo je to jedna sasvim drugačija priča. Za razliku od (neopravdanog) hypea oko Stoned Jesusa na kojem se napunio cijeli Vintage, na koncertu The Myrrorsa se okupilo svega stotinjak ljudi. Pomalo neobjašnjiva situacija ako se uzme u obzir da i oni preglede na najpoznatijoj stranici s videima broje u milijunima ili stotinama tisuća. Kako god bilo, svih stotinjak posjetitelja dobilo je izvrstan koncert s podugačkim bisom jer ih se jednostavno nije puštalo s pozornice.
Sam početak koncerta odrađen je u maniri post-rocka, neznatni trzaji po žicama, korištenje gudala te svi ostali načini postizanja ambijentalnog učinka bili su prisutni, a hipiji iz benda nisu ničime odavali da bi uskoro mogli ubrzati i krenuti u nešto konvencionalnijem smjeru. Upravo taj podugački intro omogućava slušatelju da sam sebe izolira u vlastite misli te isključi sve moguće vanjske utjecaje. Dim cigareta, pivo u ruci, frajer koji napadno headbanga, sve je postalo prilično irelevantno naspram usporenih zvukova koji su se poput toplog meda protezali do gladnih (žednih?) ušiju hipnotiziranih slušatelja. Bez previše repeticije uspjeli su postići nešto što se rijetko viđa na nastupima. Čak i pri prebacivanju iz tog gotovo transcendentalnog zvuka u nešto uobičajeniji, gitarom vođeni zvuk bili su maksimalno elegantni i izveli jedan od najugodnijih prijelaza ikada na nastupu uživo. Od tog trenutka na dalje, pozornicom su vladali gitaristi popraćeni čvrstom ali i vrlo fluidnom ritam sekcijom.
Najzanimljivije na koncertu, osim osjećaja potpune prepuštenosti glazbi, bilo je promatranje interakcije oba gitarista u njihovom kontrastu. Dvije potpuno različite mimike tijela bile su popraćene istovjetnim suprotnostima u sviranju gitare, što je pretvorilo svaku izvedenu numeru u svojevrsno poigravanje dva zaista odlična gitarista. Ne ono tipično iskazivanje muda koje možete vidjeti kod klasičnih rock bendova, već iskreno uživanje u zajedničkoj svirci i osjećaju bliskosti s cijelim bendom. Činjenica da se dva instrumentalista toliko dobro razumiju, moglo bi se reći i da se „vole“, na pozornici je rijedak doživljaj, no koliko god da je rijedak, toliko je i prekrasan za svjedočiti.
Gotovo cijeli nastup odrađen je potpuno instrumentalno, a od nekakvih vokalnih izleta vrijedi spomenuti samo najpoznatiju Warpainting koja je doživjela potpuni remake uživo. Budući da se cijeli njihov opus potpuno razlikuje od onog studijskog, nema previše smisla uspoređivati dvije verzije jedne odlične pjesme. Bitno je reći da je bila prokleto dobra i stati na tome. Samo analiziranje ovog nastupa je zapravo poprilično nepotrebno, dečki su došli iz daleke Arizone i uvukli slušatelje u vlastiti svijetu, u svoje travom natopljene mozgove, u atmosferu dostojnu ritulanih obreda američkih domorodaca, atmosferu iz koje nema potrebe izlaziti jer nije neugodna. Nastup bi možda bio ugodniji da je kraće trajao, no to je isto vrlo individualno. Sve u svemu, The Myrrors su odradili koncert vjerojatno najbolje što su mogli i za razliku od stotine drugih psihodeličnih bendova, opravdali svoju diskografiju i njenu ogromnu brojku preslušavanja na internetu. Tko je bio, bio je, tko nije – nije ni trebao biti.
