Istaknuto
18.02.2018.

Mlada redateljica Lea Anastazija Fleger jedna je od najvećih nada hrvatskog kazalištu. Nakon dvije iznimno hvaljene predstave u HNK u Varaždinu, crne komedije "Bog masakra" i mjuzikla "Prošlih pet godina", čekaju je prvi projekti u Zagrebačkom kazalištu mladih i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

18.02.2018.

Svi su čuli za onaj provokativni dio Frljićeve interpretacije Pirandellove drame u Satiričkom kazalištu Kerempuh, no u suštini predstave nalaze se potraga za autentičnim identitetom i borba protiv pasivnosti.

Glazba

Izvještaj – The Sonics + Gemma Ray: Svi tramvaji voze u garažu

14.02.2018. Valentina Sertić
Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Ovaj bih izvještaj započela anegdotom koju je moj prijatelj ispričao na šanku znamenitog jazz bara u Zagrebu. Kada je primijetio da po gradu niču novi lokali s istom apozicijom, rekao je da mu se čini kako su u Zagreb tek stigle The Roaring Twenties. Dodao je kako ćemo ovim tempom za kojih 50 godina imati punk pokret. Istina, ovu našu verziju 20-ih ne prate prohibicija, uvjetna ekonomska stabilnost niti politički liberalizam, ali ovaj detalj o punk pokretu koji tek stiže me uvijek iznova motivira da prepričavam tu crticu. Tek u tom kontekstu The Sonics u Vintage Industrial Bar stižu čak četiri decenije ranije iliti točno na vrijeme da posiju sjeme punka.

Introducing the Sonics

Priča o The Sonicsima nije toliko duga koliko bi datum njihovog osnivanja implicirao. Bend je osnovan 1960., ali je glazbu po kojoj ih svi pamte stvarao i izvodio isključivo u 60-ima. Zadnji album, “This is the Sonics”, objavili su 2015., sedam ili osam godina nakon početka posljednjeg, najdužeg i, kako se čini, najplodnijeg povratničkog razdoblja u povijesti benda. Najbolje godine svog života većina članova benda provela je baveći se školovanjem i drugim stvarima, a samo su neki nastavili glazbenu karijeru, ali u drugim sastavima. U busu na ovoj turneji putuje samo jedan izvorni član, saksofonist Rob Lind, umirovljeni vojni pilot i jedini koji još nije dovoljno star da ostane doma.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Slušali smo Gang of Four s jednim izvornim članom (i bilo nam je dobro), Ramonese s jednim izvornim članom (i bilo nam je još bolje), ali sa Sonicsima je bilo najbolje. Činjenica je da je karizma vrlo rijetka pojava u rock’n’rollu. Riječ je o luksuzu koji si samo nekolicina bendova može priuštiti i koji će prvom prilikom napustiti bend i započeti solo karijeru. Kada bend ima jednog karizmatičnog člana, tada taj bend bez tog člana ne može. No bendu ne priliči da ima jednu veliku karizmu. Bend nastaje kada se ideje, znanje i vještina različitih glazbenika spoje u muziku. U tom je smislu broj izvornih članova posve nepotrebna informacija. On vam neće reći ništa o tome kakav je koncert bio. Ista muzika može povezati masu ljudi, a to se pokazalo višestruko istinitim u slučaju jučerašnjeg koncerta.

Here Are The Sonics

Prvo, jučerašnji je koncert pokazao vezu između britanske kantautorice Gemme Ray koja prati bend na turneji, iako je s njima ne bi nikada povezali. Drugo, koncert je povezao ostarjele, da ne kažemo vintage rokere s mladom publikom koja je itekako svjesna da je garage rock zadnja nada svakog muzičkog beznađa. I zadnje, koncert je povezao ovih pet ludih glazbenika u bend koji nam se predstavio kao The Sonics. Rob Lind na saksofonu bio je vođa trupe koja je na pozornicu izašla u klasičnim crnim western košuljama s dezenom ruža i oružja. Njegov pobočnik na basu bio je još jedan simpatični djedica, Don Wilhelm. Energični gitarist sa sumanutim pogledom bio je mladi Evan Foster, a svestrani čovjek koji je klavijature još jednom učinio instrumentom coola bio je Jake Cavaliere.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Svi oni mimo turneje s Lindom imaju još nekoliko glazbenih projekata, ali izgledaju i sviraju kao bend, u to nema sumnje. Također, gotovo svi pjevaju vokale na nekoj od pjesama. Ipak, u jednom su bili posebno složni – hrvatska publika je odlična. Pozitivan šok čitao im se s lica. Sve je to bilo lijepo i u granicama fizikalnih zakona, osim jedne stvari. Bubnjar Dusty Watson je ta stvar. Sada kada smo došli do njega, možemo i o koncertu samom, jer njegova žestina izvire iz Dustyjevog mahnitog bubnjanja. Svirka je bila puno bolja od one za koju bi, mi koji komentiramo, rekli da je dobra. Bio je to jedan od onih koncerata na koji biste se vratili i drugi dan, samo kad bi ga bilo. Energija nije padala. Čak bi se i nakon prekida u kojima bi nas Lind zabavljao željama i pozdravima, sve vratilo na istu razinu.

This is the Sonics

Pritom se nije osjetila ni razlika između pjesama s albuma iz 2015. i onih iz razdoblja ’65-67. Svirali Have Love Will Travel, Louie Louie ili I Don’t Need No Doctor, publika je jednako disala i plesala, a oni su bili jednako jaki i zanimljivi. Ipak, vrhunac su ostavili za kraj. Na bis su se vratili nakon nekoliko dugih minuta s tri pjesme među kojima je bila i slavna Strychnine koju su obradili svi od Brucea Springsteena do The Falla. Na kraju možemo samo konstatirati da je, s obzirom na utjecaj koji je ovaj lažno dugovječni bend ostavio na naše najdraže glazbenike, pomalo nevjerojatno da smo ih baš mi jučer mogli čuti uživo, a eto, Kurt Cobain nikada nije. Nije li?


(Visited 108 times, 20 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.375 out of 5)

Komentari