Izvještaj – Tom Odell (Tvornica): Sirov talent prožet velikom strašću
Postoji onaj trenutak kada čitate o tome kako je određeni izvođač imao koncert i onda su vam kao uvod u članak navedene sve one opće informacije o njemu. Kako je dospio tu gdje je sada, koji mu je prvi album, kako se proslavio. Za Toma Odella vam to ne treba. Sve što znate, sve što ste čuli o njemu, sve što ste pogledali na YouTube-u, sve što očekujete od njegova live nastupa – sve to vam pada u vodu kad ga prvi put čujete uživo.
Prva riječ kojom bih ga opisala je talent. Jednostavno sirov talent prožet velikom strašću da je to nešto nevjerojatno. Sada ćete mi reći – zar ne pretjeruješ? Možda je bolje da vam opišem kako je to bilo u Zagrebu ove kišne nedjelje, 10. veljače.
Kako je za mene sve počelo
Za početak htjela bih vam reći kako nikad nisam ni pomislila da ću vidjeti ovakvoga izvođača uživo. Jednog ljetnog dana skrolajući po fejsu naišla sam na novi event u Tvornici kulture. Kad ono Tom Odell. Rekoh sama sebi na ovo moraš ići, obavezno! Otkako sam se zaljubila u njegov prvi singl Another Love postepeno sam pratila razvoj ovog mladog engleskog glazbenika. Kako je rastao kroz svoju glazbu rasli su i brojevi njegovih nastupa diljem Europe, a i svijeta.
Tako izdanjem trećeg studijskog albuma “Jubilee Road” kreće na svjetsku turneju i evo napokon i mi dobivamo priliku uvjeriti se u mnogobrojne pohvale koje su mu dodijeljene.
S riječi na djela
Da više ne odugovlačim krećem s dijelom koji sam vam obećala. Vrata Tvornice otvorila su se u 19 sati te su se počele skupljati grupice po grupice ljudi. Polako sve više i više ljudi dolazi u Tvornicu i u 20 sati koncert otvara Tomov imenjak Tom Speight. Kantautor iz Londona koji se ističe vještim spajanjem suvremenog popa sa živahnim folk zvukom.
Vesele pjesme zaraznog ritma odmah su stvorile odličnu atmosferu. Pokoji ljudi lagano se njišu, tu i tamo netko tiho pjevuši, koji upaljač ili bljeskalica su u zraku dok se prostor postepeno puni. Pristižu svakakvi ljudi, mladi i stari, žene i muškarci. I u tome trenutku shvatite koliku raznolikost i širinu obožavatelja Tom Odell uistinu ima.
Nakon pola sata Tom Speight nas s osmjehom pozdravlja i napušta pozornicu. Kreću finalne pripreme i popravci, u zraku se osjeća iščekivanje popraćeno tihim mrmljanjem glasova. Odjednom se sve stišava i u 21 h na pozornicu izlazi onaj kojeg smo svi strpljivo čekali. Tom se sramežljivo nakloni i sjeda za klavir. Započinje sa singlovima Jubilee Road, If You Wanna Love Somebody i Go Tell Her Now s novog albuma.
Nekako svi šute poslije početnog usklika i pljeska, upijaju i uživaju. Prolazi jedna pa druga pa treća pjesma i Tom kao da se sve više zagrijava. Najednom se diže, hvata stolicu i baca je od sebe te s nogu počinje svirati i pjevati s velikim žarom. Vade se mobiteli, ljudi snimaju, pjevaju i smiješe se, a Tom nastavlja u istom tonu sa starijim hitovima Somehow, Concrete, Magnetised, Sparrow te Still Getting Used to Being On My Own.
Kao da je trebalo malčice vremena Odellu da nas bolje upozna te s time samo kreće prava ludnica. Kad kažem ludnica doista to mislim. Ne mogu izdvojiti trenutak kad Tvornica nije bila nabijena nevjerojatnom energijom. To je bilo poput dijaloga čovjeka koji je zaljubljen u svoj posao i čovjeka koji je zaljubljen u njegov talent. Na Tomu se vidjelo koliko uživa u tome što radi i koliko je sretan što se nalazi na toj pozornici i jednostavno to sve dijeli s nama.
Što reći za kraj?
Doista ne znam što reći. Kako izabrati najdraži i najbolji dio koncerta? Od njegovih pozdrava na hrvatskome do simpatičnih malih plesnih pokreta, skakanja i pjevanja ležeći na klaviru preko ponekih šala i pošalica. Možda bih ipak mogla izdvojiti jedan poseban, koji će ostati u srcima mnogih ljudi koji su ovu nedjelju odlučili provesti na malo drugačiji način. To je bilo kad je Tom tijekom izvedbe pjesme Hold Me otišao u publiku među ljude. Svi su napravili krug oko njega i on im je rekao da čučnu te dao mikrofon jednoj djevojci dok ih obasjava topla žuta svjetlost.
Zaista teško je naći neku manu ovog koncerta. Tomov glas je gotovo pa bolji nego u studijskim verzijama, a da ne pričamo o tome koliko se s lakoćom mijenja između laganih, visokih i dubokih žestokih nota. Svu atmosferu i njegov talent dodatno je naglasila i scenska prezentacija. Samo Tom i njegov klavir i zrake reflektora usmjerene na njega.
U suštini sve što mogu reći je da već dugo nisam vidjela nekog tko ima toliko strasti u sebi, kao da živi za ovo. Nekako mi izmiče riječ kojom bih obuhvatila sve ranije navedeno, samo mi ostaje za reći „wow“. U nedostatku pravih riječi ostavljam vas s uspomenama i dojmovima do nekog sljedećeg koncerta.
