novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Walter Etc. + Crush + Weather Pains: “Human shit” i ljeto na obali Save

Foto: Tomislav Vranić
Vrijeme čitanja: 3 minute

Nisam posve sigurna je li ovaj izvještaj krinka za vježbu pisanja klik-bejt naslova, ali kad ste ga već otvorili možete pročitati kako je prošao još jedan indie emo gig u Močvari. Ovaj se zgurao u sate koji su prethodili random partiju na lokaciji, ali vjerujem da nikome od prisutnih ne bi bilo žao da je tako svaku, baš svaku subotu. Situacija je rizična, jer bendovi moraju početi ranije i svirati brzo. Na našu sreću, to očito nije problem za štrebere kojima je program i namijenjen. Tako su sinoć, malo prije 21 sat, Weather Pains imali svoj prvi koncert ikada. Pratili su ih povratnici iz Graza, Crush i, po prvi put zajedno u nekoj državi, Walter Etc. koji su tim povodom napravili i ekskluzivnu reportažu o govnima s obale Save.

Weather Pains, Crush i muke po tinejdžerskim filmovima

S obzirom na to da sam upala pred sam kraj prvog koncerta, o Weather Painsima ne mogu reći ništa više od toga da su već na prvi gig dotjerali iznimno pristojan broj dobrih ljudi u Močvaru i da su pritom bili vrlo skromni, zahvalni i simpatični. Bilo je jako lijepo sa zakašnjenjem uplivati među te ljude i u taj zvuk open aira. Nadam se da mi oni neće zamjeriti što o njima nisam razmišljala koliko o Crushu. Nekad je to i bolje. Naime, Crush se u intervjuu poredio s ekipom iz Breakfast Cluba, ali nisu objasnili tko bi bio tko. Zbog toga sam većinu koncerta provela pokušavajući shvatiti o čemu se tu radi. Brzo sam shvatila tko je Molly Ringwald (Christina Lessiak, gitara i vokal), tko je ona druga djevojka (Katrin Borecky, klavijature i vokal) i tko je onaj lik kojeg glumi lik koji je IRL bio s Molly Ringwald (Florian Kolar, bubnjevi), ali nisam mogla pronaći Judda Nelsona i Emilia Esteveza.

Dobrodošli u kuću lutaka

Gitarist Christian Lach i basistica Verena Borecky bili su iz nekog drugog filma, kao što je na primjer “Welcome to the Dollhouse” ili njegova muževna verzija “Napoleon Dynamite”. Kada nisam razmišljala o filmovima, slušala sam glazbu. Iako se etiketiraju kao dream pop/indie-rock, uživo je to malo manje dreamy, a malo više rock s primjesama pomodne verzije countryja. Molly i Allison imaju post-abba vokalnu dinamiku, ali u cijeloj priči ipak dominira Molly. Riječ je o jednoj od onih žena koju jedva vidite iz zadnjeg reda, ali koja sa svojom gitarom zvuči kao elementarna nepogoda. Allison je do izražaja najviše došla svojim quirky pričama tijekom stanki između pjesama. Svi zajedno izgledali su kao grupa tinejdžera koja ne može vjerovati da svira u pravom bendu i kojima je baš svaki djelić toga iznimno uzbudljiv. U Zagreb su donijeli i merch koji u službenu prodaju ulazi za dvadesetak dana. Valjda ih Zagreb nije razočarao.

Walter Etc. ili Amerikanci mjeseca

Ako Zagreb nije razočarao Crush, momke iz Walter Etc. je vjerojatno iznenadio. Kada su najavljujući pjesmu Night Swim, pitali prisutne znaju li što je “skinny dipping” pa ih pitali jesu li za jedan u rijeci nakon koncerta, doživjeli su da im ljudi ispod pozornice u lice viču “human shit”. Na valovima te šale, Walter Etc. uspjeli su s publikom ostvariti možda najbolji kontakt koji sam u zadnje vrijeme imala priliku vidjeti. Njihova pitanja nisu rezonirala onim tipično američkim površnim interesom za lokalno stanovništvo neke potpuno nevažne države. Osim toga, bili su vrlo duhoviti i jako su dobro svirali. Na kraju krajeva, to je sigurno ono o čemu bi se u izvještaju trebalo pisati. Čovjek koji stoji iza benda i na sredini pozornice, Dustin Hayes, ima nekoliko vrlo zanimljivih pobočnika.

Među njima su Kris Schobert bez kojega bi sve to zvučalo lošije, ne sumnjam. Kada doma slušam glazbu, čujem nešto instrumenata i teksta. No uživo, čini mi se, samo slušam bubnjare. Tu je i šarmantni Russell Park, kalifornijska inkarnacija Boba Dylana. Zagreb je cijelom bendu došao pred sam kraj europske turneje pa su već imali retoriku benda koji nije siguran hoće li ikad više biti ovdje, preživjeti još jednu turneju ili uopće raditi glazbu. Walter je rekao da dečki uvijek mogu naći pravi posao i ostaviti ga. Srećom, Russ je rekao da mu ovo je pravi posao i tako pokupio zasluge za jedan od ljepših trenutaka na koncertu (odmah iza onog Blink-182 teasera.) Kraj svake pjesme došao je neobično naglo, jer su sve bile kraće nego što bi dobri ljudi u publici htjeli. Atmosfera je bila takva da se duže stanke nisu lako podnosile. Osim toga, koncert je imao strogu satnicu. Ipak, Walter Etc. je uspio odvirati i bis, Oh Charlatan Me. Hvala im za lijepi početak indie emo proljeća.

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari