Izvještaj – Wovenhand: Život nakon smrti ili zašto se piše po vratima WC-a?
Koncert Wovenhanda održan u Močvari 10. svibnja jedan je od onih nakon kojih imate neizrecivu potrebu pitati ljude oko sebe: “I, kak ti je bilo?”. Možda to činite uvijek (jer rado slušate tuđe mišljenje), a možda samo kada je riječ o koncertima čiji uspjeh baš ovisi o svim onim malim detaljima od kojih je satkan dan jednog člana publike. Iako je svaki dojam subjektivan, a svako iskustvo neotuđivo i osobno, ne mogu svi koncerti toliko udaljiti pojedinca od mase u koju je uronjen. Kad je u pitanju gužva u Močvari, čini se da je potreban jedan David Eugene Edwards za taj efekt.
Odlazak na koncert ili filmski maraton uz filmove Georgea A. Romera
S obzirom na to da ovaj izvještaj dolazi nakon njih nekoliko napisanih na istu temu, nemam potrebu opisivati kakav je bio koncert. Ono što vam mogu reći je da su počeli jako rano, ali im vjerna publika u punoj Močvari to nije previše zamjerila. Wovenhand je prava atmosfera, barem se u to pretvorio. Koncert počne, prolome se crni oblaci, a pred nama se ukaže mitska Amerika iz koje svi ti izmišljeni likovi poput Edwardsa dolaze. Pa došli ste u Močvaru, naviknuli ste na kišu, a još ako danas nije bio vaš dan, ne treba vam ništa više. Mirno gledate u njegovo uznemirujuće lice i slušate kako iz vas izlazi sav mulj nakupljen tijekom dana. Osjećate da je dominantna figura na pozornici vrlo duboka, ali nije vam jasno kako i zašto. Povremeno vam pažnju odvrati prateći bend, ali na kraju idete doma kao bolji ljudi, čak i ako bradati lik ispred glasno govori svima da je 16 Horsepower bolji. Kada se zaželim sličnih iskustava, radije gledam Romerove filmove. Da, filmove o zombijima.
Jedan život nakon više smrti ili zašto se piše po vratima WC-a?
Ima nešto u Wovenhandu što me podsjeća na život poslije smrti, ali, začudo, ne onaj kršćanski. Težina i monotonija navode me na to da pomislim kako je u Edwardsovom afterlifeu nešto pošlo po zlu. Spomenula sam da neću deskriptivno o koncertu. Ne iznenađuje me činjenica da o koncertu ne postoji previše detalja ni u drugim izvještajima. Naime, Wovenhand ne pruža previše materijala za pisanje. Zbog toga se svako pisanje o bendu svede na crtice iz života D. E. Edwardsa. Kada sam već spomenula život poslije smrti, kršćanstvo i Georgea A. Romera, mislim da se i sama mogu uključiti s crticama iz svoje biografije. Za Wovenhand sam prvi put čula preko natpisa na vratima WC-a na Filozofskom fakultetu. To je vjerojatno najvažnija rečenica u cijelom izvještaju. Ako još uvijek ne znate što znači biti upisan na vratima FFZG-a, saznat ćete za nekoliko trenutaka. Riječ je o mitskom mjestu zagrebačkog kulturnog života, a bend čije se ime upisuje na njih, upisuje se u vječnost.
Kao Matoš ili Ujević (jer Filozofski je način života)
Možda zvučim ironično, ali dovoljno sam ozbiljna da nastavim pisati o ovome. Edwards ima bend kojeg vjerojatno sluša puno ljudi s Filozofskog. No, iako na Filozofskom ima puno vjernika (samo su tihi), vjerujem da Wovenhand slušaju upravo oni drugi. Koliko god goth americana bila istovremeno privlačna i neuvjerljiva, vjerujem da ona čini nešto izmučenim dušama s Filozofskog kojima je svaki dan teška potraga za smislom. Ne bih dalje generalizirala, ali upravo među takvim ljudima se Edwards, pretaman za kršćane, presvijetao za ateiste, može osjećati prihvaćeno. Lijek dolazi onima koji su bolesni. Ovakav kršćanski rock nijedna crkva ne treba, ali lijepo je da se o njemu govori van tih krugova. Kako ne bi ulazila u polemike sa strancima ili bila neprirodno politički korektna, pozvat ću se na izvještaj s prošlog koncerta Wovenhanda u Zagrebu o kojem je pisao kolega Luka Sinković. Voljela bih da ovaj dijalog koji premošćuje godine i prostor bude na čast polemikama koje su ne tako davno vodili Matoš i Ujević.
Luka Sinković o Edwardsu:
Bilo kako bilo, Edwardsova ovisnost o kršćanskom bogu ne kvari glazbu, čak joj na čudan način i pridonosi, jer on svoju energiju na pozornici crpi upravo iz toga. Jedino što vas može naljutiti jest da neki ovo shvaćaju puno ozbiljnije od vas. […] Osobno, teško ću doživjeti ikoga koji svoju vlastitu duhovnost pokuša ugurati u kalup bilo koje organizirane religijske priče stare dva soma godina.
Uvijek su mi bili zanimljivi oni koje ozbiljno shvaćanje religije ljuti. Kao netko tko poznaje pore alternativnog kršćanskog rocka i gaji neobičnu ljubav prema kršćanskom bendu Danielson, a i sam ima iskustvo praktičnog vjerništva, nikada neću shvatiti otkud ljutnja prema takvom načinu života. Glazba koja, kao Wovenhandova, sa sobom nosi duh otpadništva, sažima iskustvo vjere tako da ga i nevjernik razumije. Ako imate sreće da vam sve što čini jedno kršćansko odrastanje nije bio gubitak vremena, ozbiljno ćete shvatiti što za jednog pojedinca znači reći da je kršćanin. Ako ste pak od vjere otpali, znate zašto je on kao kršćanin neprestano iznova traži. To nije bolest maloumnih, to je nada. Neki se nadaju novim sezonama Seinfelda, a neki životu nakon smrti. Zašto bi ijedna od tih nada izazivala ljutnju? Drago mi je da nakon svega ipak ostaje glazba. Edwards je knjiga koju je možda bolje ostaviti zatvorenom da bismo svi zajedno nastavili uživati u njegovim koncertima.
