Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Izvještaj – Wovenhand: Suptilno podvaljena religija ili duhovna hrana patetičnog čovjeka?

26.05.2014. Luka Sinković
facebook.com/Wovenhand-official

facebook.com/Wovenhand-official

Ne znam koliku vam pozadinska priča glazbe ima ulogu u kompletnom doživljaju izvedbe, meni je recimo izrazito važna, a ona Wovenhandova mi neopisivo smrdi. Međutim, upravo sam se iz tog razloga u petak zaputio u Pogon Jedinstvo na treći dan 15. Žedno Uho festivala vidjeti mogu li probaviti odličnu glazbu s meni osobno lošom retorikom.

Priča Davida Eugenea Edwardsa počinje 1968. godine u malom Eaglewoodu, rane godine provodi putujući s djedom po okolnim malim mjestima gdje propovijedaju evanđelje. Izgleda da je na malog Edwardsa to poprilično utjecalo budući da danas radi vrlo sličan posao. Propovijeda putem glazbe. Nije da čovjek prepričava Bibliju, već na vrlo osebujan, taman i negativan način priča o posljednjem sudu. Uspio je to upakirati u atmosferičan folk-rock u kojem eksperimentira s aktualnim glazbenim žanrovima, na taj način otvarajući mogućnost da ga popuši cijela hrpa ateističke mladeži koja je zapela na „sotonističkoj“ glazbi, ali i dobar dio ljudi koje generalno ne smeta njegova religiozna pozadina.

foto: printscreen Luka Sinković / beliefnet.com

foto: printscreen Luka Sinković / beliefnet.com

Na stranu s retorikom, ono kako Edwards izgleda na pozornici naprosto je odlično. Posrnuli propovjednik izmučen životom pjeva ljudima za koje još postoji nada– barem sam ga ja tako doživio. Usput je iznojio dvije kante vode, a na dobrom smo putu bili i mi u publici, jer je u Jedinstvu svaki puta nesnosno vruće. Kakva će tek vrućina biti 1. srpnja na Neurosisu. Uglavnom, sva njegova muka pretvorena je u neki trans – čovjek zatvorenih očiju maše rukama oko glave, usput svira gitaru i neku verziju bendžo-lutnje-mandoline i vrlo snažnim vokalom daje glazbi smisao. Kompletan bend pružio je nastup koji bi više mogao spadati u nešto žešću post-folk avangardu, ali kako saznajem to nije ono što su fanovi očekivali. Znalo se dogoditi da kada mi pisanje članka odleži preko vikenda da usput, nenamjerno pokupim hrpu doživljaja fanova benda, što je ovaj put vrlo dobro došlo budući da sam se s bendom susreo netom prije koncerta. Koliko sam shvatio, koncert nije bio naricanje čemernog propovjednika na bendžu u turobnoj atmosferi, što bi predstavljalo stari Wovenhand. Pretpostavljam da je bend, ili barem njegovi live nastupi, pretrpio tranziciju u nešto žešći zvuk – što su neki nazvali „krizom srednjih godina“. Koncert je bio vrlo dobar, kažu ljudi da su gledali i bolje, ali me od samog koncerta više zaintrigirala priča oko benda, odnosno njegovog vrhovnog poglavara.

Bilo kako bilo, Edwardsova ovisnost o kršćanskom bogu ne kvari glazbu, čak joj na čudan način i pridonosi, jer on svoju energiju na pozornici crpi upravo iz toga. Jedino što vas može naljutiti jest da neki ovo shvaćaju puno ozbiljnije od vas. Švrljajući internetom naletio sam na bezbroj intervjua s vokalom, bilo s alternativnih glazbenih portala, bilo s portala koji populariziraju religiju, pa dopustite da vam zalijepim odgovor koji je o jednoj od najboljih pjesama, Dirty Blue, dao za portal PopMatters.

“Christ is sorrow.  To be desired by him is a sorrowful thing.  It’s a sorrowful thing that we are the way we are, and that God had to send Christ, his only son, to provide redemption for us, because of what we are.  That’s a sad thing.  But it’s a sadder thing still to reject that and to not accept it and to alienate yourself from God.  Either way, it’s a sorrow.”

Odgovor kao što vidite donosi vrlo čemernu viziju vjere, a ista je valjda inspirirala i švedske black metalce Marduk da obrade njegovu Oil On Panel. Čovjek očito boga doživljava kroz patnju, a takva je i glazba – atmosferična, jaka i svjetlo-crna. Upravo ti motivi čine je ravnopravnom glazbi bilo kojeg benda na pripadajućoj sceni.

Osobno, teško ću doživjeti ikoga koji svoju vlastitu duhovnost pokuša ugurati u kalup bilo koje organizirane religijske priče stare dva soma godina. Ovaj čovjek radi upravo to, ali isto tako radi i vraški dobru glazbu.

Komentari