Izvještaj: ZAA osvojili Riječane u Klubu
Subota navečer, 17. siječnja. Vani nije prehladno, ali nije ni neka vrućina. U Klubu na Trsatu sviraju meni dotad, priznat ću, prilično nepoznati ZAA. Rekoh „zašto ne?!“ i zaputih se na mjesto zločina koje se iza pola noći pretvorilo u mjesto otkrivanja novog, odličnog benda, onoga kojemu će svatko tko se voli pohvaliti slušanjem dobre glazbe pokloniti bar pet minuta svoga vremena. Riječki Klub te večeri nije bio prepun, ali je bilo taman toliko publike da atmosfera ne bude usiljena i monotona, a ipak dovoljno intimna.
Kruševačka je šestorka na pozornicu stupila nešto iza 23 sata, a svojom je pojavom žarila i palila dobrih sat i pol. Kad kažem žarila, onda to stvarno i mislim jer je Sanja Vučić, vokal benda, odjevena u svjetlucavu majicu doslovno isijavala energiju iz sebe dok se sve vrijeme koncerta neumorno kretala, skakala, plesala i pokušavala animirati publiku. Kad kažem palila, onda to ponovno doista mislim jer je Sanjin glas nevjerojatno zvučan, jak, a istovremeno prožet iskrenom emocijom i nekom slatkom sramežljivosti koja osvaja publiku. Ostatak je benda izuzetno uigran te se bez imalo problema prilagođava ritmovima koji variraju od ska, duba, punka pa sve do jazza.
ZAA je u Rijeku (baš kao i dan ranije u Zagreb) stigao promovirati novi album „What About“, pa smo tako najviše pjesama i čuli upravo s tog albuma. Ipak, koncert su otvorili s Good Things, pjesmom nešto starijeg datuma i brzog ska ritma kojom je Sanja odmah započela svoje đuskanje, a ubrzo pozvala i sve nas u publici da joj se pridružimo. Promoviranje novog albuma započeli su s Time te odmah nastavili s ’99 Hope. Na stariji „Good Things“ album podsjetili su nas s Try, pjesmom koja počinje sporije i mirnije od ostalih, a do svoga se kraja pretvara u jaku, brzu, energičnu stvar. Nastavili su s Full Scale Riot, a onda i još jednom s novog albuma, vrlo prigodna naziva za riječko podneblje, Summer Rain (premda bi za ovo podneblje bila prigodna i da je bilo koje drugo godišnje doba navedeno).
Sredina je koncerta meni nekako bila i najdojmljivija. Ne znam je li to zato što smo do onda već svi bili uigrani i počeli lagano đuskatiili jer su mi pjesme koje su odsvirali u središnjem dijelu najbolje legle, ali znam da je taj dio odgovoran za stvaranje novog obožavatelja ZAA – mene. U tome je setu prva bila naslovna pjesma novoga albuma, What About koja ide otprilike ovako: „Why don’t you teach love in your school? Why don’t practice love at home? Why don’t you preach love in your church? Who is the God that you adore?“ Uslijedila je još jedna pjesma jake poruke, No War, a ta je, čini mi se, bila i najpoznatija okupljenoj publici. Svim je ženama Sanja posvetila Model, a parovi su na svoje došli s Unconditional Love.
S njihova smo drugog studijskog albuma, „Good Things“, imali još priliku čuti Chose Your Side, No Fate i Sun, a s prvog, objavljenog 2010. godine i nazvanog jednostavno „ZAA“, Rain i Fire (uz ranije spomenute No War i Model). Prije završne faze koncerta za koju su ostavili gotovo trećinu novog albuma (četiri od jedanaest pjesama), čuli smo One Day, pjesmu inače objavljenu na njihovu EP-u „Foot by Foot“. Nova je četvorka započeta s Endless Day, a nastavila se šarmantnom We koja je još jednom potvrdila kako ZAA nije samo melodijski izuzetno zanimljiv bend već i onaj koji se može pohvaliti tekstovima koji nisu ni u ludilu banalni ili nepromišljeni (Your vote they’ll ignore, my vote even more. / You and me must become we and then we must be everybody). I drive i Irie & Kool bile su zadnje nove pjesme koje smo čuli prije bisa kada su nam poklonili još i Slide Baby. Cijeli je koncert završen zanimljivim instrumentalom na kojem se još jednom peteročlani bend iskazao kao vrhunska pratnja i potpora jednako tako vrhunskoj Sanji.
Sve u svemu, ta je subotnja večer ispala punim pogotkom, a ZAA pravim novim otkrićem. Kada bih ih trebala usporediti s nekim drugim, doista ne znam s kime bih ih usporedila. Melodijski na momente podsjećaju na ostale ska ili dub bendove, ali se ozbiljnošću svojih tekstova izuzetno izdvajaju od ostatka trenutačne scene. Pjevaju na engleskom, što je još važnije, jako dobrom engleskom, zbog čega bi se vjerojatno prosječni slušatelj mogao iznenaditi činjenicom kako dolaze s Balkana. Uigrani su, spontani, neopterećeni žanrom i beskrajno simpatični te vjerujem kako će za koju godinu puniti daleko veće prostore i privlačiti više publike jer to, bez imalo sumnje, itekako zaslužuju.
