Izvještaj: Zagreb i Amira vole se javno
U ožujku 2015. pisao sam izvještaj s koncerta Amire Medunjanin pod naslovom Ah, što ćemo ljubav kriti. Godinu i pol kasnije, sjedeći u zadnjem redu teškom mukom zarađene karte za koncert rasprodan tjedan dana unaprijed, tijekom stajaćih ovacija kojom je Zagreb ispratio Amiru, njen sjajan sastav i Zagrebačke soliste, pao mi je na pamet naslov, parafraza stihova neprežaljenog Arsena Dedića – Amira i Zagreb sad se vole javno i ljubav ni ne pokušavaju kriti.
Povod ovom koncertu jest objavljivanje novog albuma – “Damar”. Naslov je naizgled još jedna neprevodiva riječ iz leksika susjedne nam BiH koju je Amira pokušala objasniti na početku koncerta: „Čovjek bez damara je mrtav, a hoda. Damar je strast za životom“. Album je nazvan prema istoimenoj pjesmi, jednoj od prvih autorskih pjesama u Amirinom opusu, za koju je stihove na glazbu Boška Jovića, stalnog Amirinog pratitelja na gitari, napisala Marija Krznarić Karaula. Drugom, također autorskom pjesmom s albuma Damar, Pjevat ćemo što nam srce zna, koju je za nju napisao drugi poznati (re)interpretator sevdaha Damir Imamović, Amira je otvorila zagrebački koncert.
Jedna druga strana vokala
Za razliku od koncerta iz ožujka 2015, na kojem su se Amiri pridružili istanbulski instrumentalisti na oudu i kanunu, ovogodišnji koncert Amira je odlučila održati uz pomoć jednog od najdugovječnijih i najuglednijih domaćih sastava – Zagrebačkih solista, s kojima je prvi put nastupila na jednom od tradicionalnih božićnih VIP-ovih koncerata. U jednom intervjuu, Amira je rekla kako publici uvijek želi ispričati drugu priču – i u tome je doista uspjela. Za razliku od zapadnjačkim ušima stranih ouda i kanuna, ovog puta publici je ponudila gotovo ‘orijentalističke’ zvukove aranžmana sevdalinki i ostalih tradicijskih pjesama s područja Balkana za vrsni gudački ansambl.
Aranžmani u kojima su se gotovo mogli čuti odjeci nacionalnih smjerova s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, u kojima smo ponekad mogli čuti i Španjolsku, ali i prizvuke romske glazbe, starogradskih pjesama (što sevdalinka i jest), dok su u pojedinim pjesmama (npr. u Telal viče izvrsno su korespondirali s tipičnim aranžmanom Amirinih pjesama, kao i u posljednjoj pjesmi koncerta, nadaleko poznatoj pjesmi Snijeg pade na behar na voće). Sudjelovanje Zagrebačkih solista odvuklo je Amiru u žanr bliži nekom easy listeningu nego li crossoveru tradicionalne glazbe, jazza i bluesa na koji smo od nje navikli i tako nam pokazala jednu drugu stranu svog vokala.
Ipak, u prvom planu (možda samo zbog mojih očekivanja, navike i preferenci) su i dalje bili sjajni Amirini glazbenici – u prvom redu Bojan Zulfikarpašić na klaviru, koji je naprosto čudesan i kao ritam sekcija, ali i u svojem nastupu na pjesmi Telal viče, te Boško Jović i Ante Gelo na gitari i Zvonimir Šestan na kontrabasu, koji je posebno do izražaja došao u uvodu pjesme Vjetar ružu poljuljkuje. Nakon što je uspjela dobiti podršku iz publike, Amira je uz njihovu pomoć uspjela nagovoriti Antu Gelu za njegov solo nastup, i izvesti pjesmu Kafu mi, draga, ispeci, samo uz njegovu pratnju na gitari i vokalu.
Hrabre, odlučne žene
Amira rado na svojim koncertima ističe poziciju žene u sevdahu, ali i činjenicu da je „sevdah redovito rezerviran za žene – žene su one koje pate, a muškarci su hrabri vitezovi“. Njeni duhoviti komentari usmjereni su upravo k onim pjesmama u kojima žena nije ona koja pati, već ona koja je hrabra i odlučna, poput robinjice iz Telal viče koja je od svog age ukrala sahat, konja i Muju, ili pak vedre podravske pjesme Čula jesam da se dragi ženi.
Osim vokala, koji je Amira ovog puta svjesno odlučila staviti ravnopravno Zagrebačkim solistima i svom sastavu, Amiru krasi nevjerojatna neposrednost i otvorenost, za koju će Zagrepčani reći da je svojstvena Sarajlijima, a zahvaljujući kojoj Amira uspijeva jednako vješto komunicirati s publikom (i glazbom i između nje) i u komornim prostorima (podsjetimo na njene koncerte u Vip clubu kojima je i započela svoju zagrebačku odiseju) i u dupkom punom Lisinskom, čak do te razine da i u Lisinskom dobiva odgovore od tradicionalno rezervirane zagrebačke publike.
Bez pretjerane analize
Za razliku od uobičajenih koncertnih protokola, koji uključuju nekoliko poziva za bis, Amira je nakon završetka službenog dijela koncerta ostala na pozornici, i u svom prepoznatljivom, neposrednom stilu obećala još dvije pjesme – a počastila nas je i dodatkom. Iako smo ovog puta ostali bez Kemalove pjesme Dušo moja koju Amira često izvodi, ovog puta, uz sjajne Zagrebačke soliste, izvela je Što te nema, jednu od najvećih uspješnica Jadranke Stojaković, koja je preminula u svibnju ove godine. Koncert je završila jednom od najpoznatijih sevdalinki – Snijeg pade na behar na voće, dok je kao mali intermezzo ponudila svoju a cappella izvedbu pjesme Idem kući a već zora sviće popraćenu duhovitim komentarima svog odnosa sa svekrvom i načina života koji joj je donio međunarodni glazbeni uspjeh.
“Što reći na rastanku? O čemu mudrovati?”, rekla bi Čehovljeva lica u tim komadima protkanim čežnjom za (boljim?) životom. Na neki način, i Amirina glazba korespondira s njima – ona je sama sebi dostatna, svaki pokušaj pretjerane analize (kojoj je potpisnik ovih redova sklon) kao da otkida neki komadić njene autentičnosti i punine izvedbe koju naprosto treba doživjeti. Amirinoj glazbi treba se prepustiti, treba je voljeti javno, ali i negdje u dubini svog osjećanja, potpuno intimno i tajno.
