Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Izvještaj – Žedno Uho Festival (dan prvi): Free jazz oduševio malobrojnu zagrebačku publiku

24.05.2014. Luka Sinković
facebook.com/zedno.uho

facebook.com/zedno.uho

Nekada je ovakve izvještaje dosta teško napisati, no nekada i neopisivo lako, kao što će biti s ovim. Obično težina sastavljanja ovakvih izvještaja leži u količini pozitivnog i negativnog dojma te o inovativnosti glazbe koju ste dan ranije čuli – jerbo nitko ne želi svaki tjedan prisustvovati istom koncertu, pa čak i kada bi se radilo o bendu kojeg stvarno voli. Trenutna raznovrsnost glazbene ponude u Zagrebu uvelike olakšava ovakav posao glazbenim zaljubljenicima poput mene. Zasluge definitivno idu organizatorima ovakvih događaja koji su se unazad par godina aktivirali više nego ikad prije, a u kontekstu 15. Žedno Uho festivala inkarnacija takve osobe je upravo Mate Škugor, čovjek bez kojeg bi koncertna ponuda u našem najvećem gradu bila upola siromašnija, a scena svedena na praćenje trendova.

Prvi dan festivala u potpunosti se održao u vrlo ugodnoj i prisnoj atmosferi Teatra&TD, međutim program je počinjao vrlo rano, pa je radni narod koji radi do 8 imao malih poteškoća sa stizanjem na početak Lawrencea Englisha koji je startao već u 20:30, ali to bi generalno bila jedina zamjerka što se prvog dana festivala tiče. Spomenuti jegospodin kompozitor vrlo čudne elektronske glazbe. Opisah ječudnom jer se nisam s ničim takvim susretao, ali pažnju mi je zadržala vrlo velika sličnost s elementima drone žanra, s kojima sam se susretao u kombinaciji s rockom i metalom, ali nikad u kontekstu elektronike. Nasumični pojedinac mogao bi reći kako se u takvoj glazbi ne događa ništa, ali žedno uho prosječnog ljubitelja glazbe zasigurno će biti zabavljeno sporim građenjem izvedbe i spojem prirodnih zvukova (otkucaji srca, valovi, vjetar, šuštanje lišća) s neprirodnom elektronskom bukom.

Zamislite da onaj neprirodni, vanzemaljski i robotski zvuk iz filma „WaroftheWorlds“ rastegnete na trajanje cijele pjesme koja je sačinjena od naslaganih slojeva nekolikosličnih zvukova koji se pojačavaju i stišavaju, nekad imaju nekakvu konstruktivnu melodiju, nekad i ne, no to uopće nije relevantno. Bitna je količina zvuka koja izlazi iz razglasa i frekvencija vibracije kojom se tresu stolice na kojima sjedite, koja masivno varira – od vrlo tihih zvukova prirode do sablasno glasnih slojeva buke.

Free jazz sam spomenuo u nedavnom izvještaju sa Seven That Spellsa – ne znajući da ću uskoro i sam završiti na free jazz koncertu. Radi se o kompletno otvorenom žanru kojeg su kroz 50ih i 60ih profilirali Ornette Coleman i Cecil Taylor, da bi kasnije njihov rad podržao saksofonist John Coltrane. U srijedu smo u Teatru &TD slušali DKV Trio, bend čikaške free jazz scene kojeg čine bubnjar Hamid Drake, saksofonist Ken Vandermark i kontrabasist Kent Kessler.Ono što je istovremeno i zastrašujuće i fascinantno jest da se odmah od početka koncerta ispred vas velikim tempom počinje dešavati kaos. Neusklađena i nesinkronizirana buka više djeluje kao neplanirana improvizacija nego kao početak pjesme. Basist je još k tome na početku bio vrlo stišan, pa se disonantna i aritmična jazz avangarda odvijala gotovo samo na bubnju i saksofonu – što se do sredine nastupa popravilo.

Kako je vrijeme odmicalo, sve se češće događalo da je bend zajedno odsvirao nešto konkretno, da su se međusobno nadopunjavali umjesto da se svaki iživljava na svom instrumentu, a tada je počeo i onaj genijalan dio koncerta. Trio je i dalje ustrajao na svojoj kvazi-improvizaciji, ali sve više na nekom spiritualnom nivou.Drake je počeo skidati činele, stavljati ih na doboš i strugati po njima palicom, Vandermark je saksofon zamijenio klarinetom, a Kessler je izvukao gudalo te se malo više posvetio atmosferi nego diktiranju sekundarnog ritma cijele izvedbe. Uglavnom, žešćim su izvedbama prikazali o kakvoj klasi glazbenika se radi, a ovim sporijim osvojili publiku, koja je bend po završetku regularnog dijela koncerta uspjela pljeskom ponovno izmamiti na pozornicu kako bi se još jednom zahvalio prisutnima i Škugoru na pozivu te se vratio bez odsvirane skladbe. Međutim, kako ljudi nisu posustajali, bend se morao vratiti s još jednom odličnom izvedbom.

Ideja dovođenja bendova sa žanrovske periferije na festival Žednog Uho genijalna je, jer iako nisu nastupili kao glavna atrakcija, poslužili su kao vrhunska uvertira u nešto popularniji vikend line-up te pokazali koliko je zapravo ovaj festival ozbiljan u onome što radi – popularizira nepopularnu glazbu. Volio bih doduše da sam DKV Trio gledao s nekoliko tisuća ljudi, no to je za ove prostore još uvijek nemoguća misija.

Komentari