Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Istaknuto

Jack o’ lantern: Kako je bundeva postala simbol Noći vještica

29.10.2015. Marija VukšićFoto: witchyshelly.tumblr.com

U irskome folkloru postoji priča o Jack o’ lanternu koja je nastala u otprilike 16. stoljeću. Postoji više varijacija na tu priču, ali ova je jedna od najčešćih: Jack je bio zao čovjek i pijanac koji je volio zbivati gorke šale nad ljudima, a jednom je prilikom zeznuo i samog Vraga. Namamio je Vraga na vrh drveta i zatim brzo oko drveta postavio križeve zbog kojih Vrag nije mogao sići. Natjerao je Vraga da obeća da neće uzeti njegovu dušu kad umre i tek ga je potom pustio s drveta.  Kad je Jack umro, bio je previše zao da ga puste u raj, a Vrag je održao svoje obećanje i nije ga pustio u pakao. Zbog toga je Jack bio osuđen da vječno luta u mraku između raja i pakla dok sa sobom nosi repu jer mu je to bila najdraža hrana u životu koja ga je pratila i u smrti. Pošto je bio mrak i Jack nije znao kuda da ide, potužio se Vragu koji mu je dobacio žeravicu iz paklenih plamenova. Jack je uzeo žeravicu i umetnuo ju je u repu koja mu je osvjetljavala put u vječnome mraku.

Foto: code-weird.tumblr.com

Foto: code-weird.tumblr.com

Naime, Irci nisu imali bundeve i običaj rezbarenja bundeva pojavio se tek kad su emigrirali u Ameriku. Dotad su rezbarili repe, krumpire, tikve i drugo slično povrće kako bi se obranili od Jacka koji je na Noć vještica mogao prijeći u svijet običnih smrtnika. Navodno su taj običaj preuzeli od Kelta koji su u izrezbareno povrće umetali žeravicu kako bi otjerali zle duhove za vrijeme Samhaina, festivala koji su slavili 31. listopada i koji nam je danas poznat pod nazivom Noć vještica ili Halloween. Kelti su vjerovali da je na jednu noć u godini, točnije na noć 31. listopada, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih, ali i vilinskog svijeta, posebno tanka. Zbog toga je ta noć bila posebno opasna, mnogi zli duhovi i natprirodna bića mogli su prijeći u ovaj svijet i načiniti štetu.

Jedno od objašnjenja zašto su tikve i slično povrće rezbarili tako da izgledaju kao glave leži u tome da su Kelti smatrali glavu središtem duhovne moći i zbog toga su često odsijecali i čuvali glave svojih neprijatelja, a motiv glave česta je pojava u njihovoj arhitekturi te glava (i lice) za njih imaju veliku simboličnu moć. Doduše, nije teško povući paralelu lica izrezbarenog u bundevi ili tikvi s mnogim ritualnim maskama čija je svrha također tjeranje zlih duhova i zastrašivanje neprijatelja. Jedan od odgovora na pitanje zašto se bundeve rezbare tako da izgledaju kao glave možda je široka lepeza ekspresija ljudskog lica koje se može razvući u itekako zastrašujuću grimasu. Postojeći dokaz toga jest izrezbarena repa iz 19. stoljeća koja se nalazi u National Museum of Ireland, a možete je vidjeti na slici ispod.

Foto: rory-orion-the-lost-boy.tumblr.com

Foto: rory-orion-the-lost-boy.tumblr.com

Naziv Jack o’ lantern također se odnosio na muškarce koji su radili kao noćna straža te bi noću hodali ulicama i osvjetljavali put ispred sebe pomoću fenjera, a neki su poistovjećivali Jack o’ Lanterna s “will o’ the wispom”, plamičkom ili slabim svjetlom koje se često moglo vidjeti noću u močvarama i koje znanost objašnjava kao močvarni plin, najčešće metan, koji se zapali kad dođe u kontakt s fosfinom (PH3). U irskome, škotskome i engleskom folkloru postoji drugo tumačenje za svjetlost iz močvare. Naziv “will o’ the wisp” skraćena je varijanta imena “William of the wisp”, čovjeka koji je volio mamiti ljude u močvaru pomoću zapaljene baklje ili svežnja slame (eng. wisp). Na latinskom je naziv za misteriozne plamičke iz močvare “ignis fatuus” odnosno “varljiva svjetlost”, a svjesnost o will o’ the wispu postoji još od Srednjeg vijeka. Također je često vjerovanje da su svjetla u močvari zapravo duhovi, a u nekim varijantama priče, i vile.

Nakon što se Noć vještica, a s njom i rezbarenje bundeva (tikvi, repa, krumpira), iz Irske i Engleske proširila u Ameriku, iz Amerike se proširila u druge krajeve svijeta, a devedesetih godina prošlog stoljeća taj je blagdan dobio na popularnosti i u Hrvatskoj te smo i mi preuzeli običaj rezbarenja bundeva.

Kao izvor za ovaj članak poslužili su: stranice irishcentral.com, mentalfloss.com i inamidst.com, članak Jack o’ the Lantern (1836) autora E.W. iz Dublin Penny Journala i članak Wight of the Living Head (1994) autora Wynna Parksa.

Komentari