Jacques Lacan: Najzloglasniji i najodaniji Freudov učenik
Današnjeg se dana, prije nešto više od jednog stoljeća, rodio čovjek kojeg u najblažem slučaju smatraju neopisivo teškim i opskurnim za čitati, a u najgorem slučaju potpunim šarlatanom i pozirajućim pseudointelektualcem. Nema nikoga tko je oko Jacquesa Lacana posve ravnodušan, te ga pomalo mrze čak i ljudi koji su si dali truda da ga pročitaju i razumiju. Razlozi netransparentnosti njegovih eseja, članaka i zapisanih predavanja su mnogostruki, i sežu od plana da se psihoanaliza matematički formalizira kako bi se time postigla njena univerzalna prenosivost, pa do toga da se psihoanaliza prilagodi otkrićima u lingvistici i antropologiji kojima je Lacan svjedočio u svoje vrijeme.
Bez obzira na to što je Lacan vjerojatno imao dobre razloge da proizvede tako neprobojne redove teksta, zbog toga će biti vječito kinjen mnogo više od samog Freuda. Sigmund Freud je također kontroverzan, kao što znamo; više prisutan u današnje vrijeme u filozofiji (i humanistici uopće) nego tamo gdje je samog sebe stvrstavao, u egzaktnim znanostima. Ali, on je barem pisao relativno lucidno, nitko nikad nije imao problema s razumijevanjem barem elementarnih Freudovih ideja. Lacan je s druge strane uveo kompliciran instrumentarij, služio se opsežno simboličkom logikom i matematikom, i sve je to kombinirao s analizama klasičnih djela književnosti i likovnih umjetnosti. Sve je to skupa dovelo do toga da su i Lacanovi najosnovniji koncepti teško shvatljivi; potrebno je posjedovati renesansni um već da bi se kroz prve njegove lekcije moglo probiti.
Premda je samog sebe skromno ograđivao od bilo kakvih dojmova da on stvara neku novu teoriju, potrebno je ipak povući nekoliko razgraničenja između Freuda i Lacana. Freudov se rad pojavio kao jedno otvaranje novih diskursa, kao događaj koji je postavio nove mogućnosti mišljenja. Ključ veličine Freudovog djela je u tome što se prije njega o nekim stvarima nije moglo misliti jer naprosto nisu bile mislive, dok je nakon njega to postalo moguće. Riječima Michela Foucaulta, Freud je bio instaurator diskursa. Lacan nema tu poziciju, jer on operira unutar istih granica koje je Freud postavio i izvan istih onih koje je porušio. Da je Lacan bio instaurator diskursa poput Freuda, uopće ga ne bismo smatrali psihoanalitičarem; bio bi nešto sasvim drugo, nazvano možda po samome sebi.
Ono što Lacana uistinu čini distinktnim je jednostavna činjenica da je djelovao nekoliko desetljeća nakon što je Freudova psihoanaliza bila na vrhuncu, jer iz toga proizlaze sve druge osobitosti. Lacan je bio psihoanalitičar u drugačijem vremenu – kako je sam rekao jednom, postojalo je vrijeme kada se za psihoanalizu mislilo da ona zna nešto. Ali u ovo (njegovo) vrijeme, to se više ne čini nikome. On je dakle pokazivao što znači biti ortodoksni Freudovac u svjetlu najnovijih intelektualnih otkrića.
Među tim otkrićima su i sljedeći problemi: u kakvom odnosu može biti psihoanaliza s Hegelovom filozofijom koju je 30-ih godina (dakle, na samom sutonu Freudove intelektualne aktivnosti i početku Lacanove) u Francuskoj uvelike popularizirao Alexandre Kojeve, što teorije de Saussurea i Levi-Straussa sa svojim uvidima u funkcioniranje društvenih odnosa znače za psihoanalizu, te konačno – kako obraniti psihoanalizu od kritika ego-psihologije i kognitivnih neuroznanosti, koje su u to vrijeme počele potiskivati psihoanalizu s mjesta legitimne i znanstvene discipline. Kako su za Jacquesa Derridu jednom rekli da je Hegel relieving himself (Hegelovo olakšavanje), tako se za Lacana može reći da je bio Freudov glas s one strane groba, nastavljač onoga što je Freud započeo u novim vremenima, koji je govorio iste stvari koje bi i Freud vjerojatno govorio da je od 40-ih nadalje bio živ. Postoji doduše jedan Lacanov doprinos psihoanalizi za kojeg se može reći da napušta okvire Freuda, a to je etika psihoanalize.
Za razliku od Freuda, koji je umro kao priznat znanstvenik (psihoanaliza je u njegovo vrijeme još imala ugled) Lacan je bio vječni izopćenik čak i među psihoanalitičkim krugovima. Bio je član Pariškog psihoanalitičkog društva, no dva je puta iz njega istupio. Prvi put još nisu bile u pitanju nepomirljivosti s drugim psihoanalitičarima, već s nacistima; za vrijeme Drugog svjetskog rata je prekinuo sve profesionalne aktivnosti u protestu protiv okupacije Francuske. Drugi put je već bilo profesionalnih problema. 1962. godine biva prognan iz Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (kojoj je pariško društvo pripadalo) zbog svojih stajališta o praksi psihoanalitičke terapije, kao i smislu poziva psihoanalitičara. Šezdesetih godina postaje izuzetno utjecajan povodom velikih, globalnih političkih nemira koji su vrhunac doživjeli u proljeće slavne 1968. godine. Posebno je bio pogođen sintagmom tadašnjih prosvjeda koja je bila upućena izravno njemu i njegovim teorijama – Strukture ne hodaju ulicama!, na što će on u jednoj raspravi sa Foucaultom reći da sama činjenica da netko te riječi govori, da ih ispisuje po zidovima, dokazuje upravo suprotno. Pred kraj života je samostalno osnovao i raspustio nekoliko alternativnih škola psihoanalize, budući da je bio izbačen iz one kojoj je originalno pripadao. Umire u Parizu 1981.
Nije objavljivao ni približno onoliko koliko je mogao. Ono što jest objavio od svojih predavanja i eseja, objavio je nevoljko i nakon dugih nagovaranja od strane svojih kolega. Postoji teorijski razlog iza toga: objavljivati znači kodificirati teoriju, stvarati sistem. Lacan je smatrao da bi to bilo posve kontrarno svrsi psihoanalize pošto bi ona trebala biti protiv bilo kakvog razumjevanja svijeta, ona bi trebala biti antiteorija: razumjeti nešto znači svoditi nova saznanja na nešto što je već poznato, razumjevanje je odbacivanje novog.
Danas u kontinentalnoj Europi gotovo da nema filozofa koji ne stoji u Lacanovoj sjeni. Pod njegovim se ključnim utjecajem nalaze ljudi poput Louisa Althussera, Jacquesa Derride, Alaina Badioua i Slavoja Žižeka, te cijele ljubljanske psihoanalitičke škole. Ako je Freud utemeljio jedan novi diskurs, Jacques Lacan je bio njegov daleko najveći misionar.
