Je li James Joyce bio samo dežurni ‘hejter’?
Datum je 16. lipnja. Godina može biti i ova. Probajte od jutra zamjećivati, zamislite da pišete roman, zapravo, da živite roman tog jednog dana. Osvijestite buđenje, raspored stvari u stanu na putu do kupaonice, svoje lice nakon prvog umivanja, što vam otkriva? Kakvim se čini? Nastavite tako kako dan odmiče i kako vi odmičete kroz njega. Osvijestite koliko promjena, koliko sitnih detalja i događaja, dojmova i ideja ispunjava jedan jedini dan. Ova, mogli bismo ju tako nazvati, vježbica na neki način može služiti kao svojevrstan hommage Joyceu i njegovu “Uliksu”, ali i kao spoznaja da svaki naš dan nosi tisuće stranica iako ga mi zacijelo ne vidimo takvim.
Tog sudbonosnog datuma James Joyce je prvi put izašao sa svojom velikom ljubavi, Norom Barnacle. Mogli bismo drugačije reći: to je datum njihova prvog dejta. Kasnije će ga Joyce uzeti za datum radnje svoga najopsežnijeg romana, a godinama nakon toga na taj dan obilježavat će se Bloomsday (Bloomovdan) njemu u čast, gotovo pa praznik koji ime nosi po protagonistima Uliksa, Leopoldu i Molly Bloom. Radnja romana odvija se od 8 sati ujutro 16. lipnja 1904. godine do 3 sata iza ponoći 17. lipnja iste godine, dakle u jednom jedinom danu, i prati bračni par Bloom, mladog Stephena Dedalusa (kojeg poznajemo iz prethodnog Joyceovog romana Portret umjetnika u mladosti) i još neke sporedne likove. Mnoga su se koplja lomila oko ovog romana gdje je mišljenje da je on svojevrsni antipod Homerovoj Odiseji nekako prevladalo. U tom slučaju jedan dan u životu Leopolda Blooma možemo suprotstaviti desetogodišnjem putovanju Homerova Odiseja, nevjernu Molly Bloom pak vjernoj Penelopi, itd.
Hejter Vladimir Nabokov
Toj se teoriji svojevremeno žestoko opirao drugi velikan svjetske književnosti, Vladimir Nabokov. On je tu homersku teoriju nazvao “pretencioznom glupošću” i predložio da oni koji se Uliksom bave i oni koji o njemu predaju radije naprave nešto konkretno kao što bi bilo iscrtavanje mape kretanja Leopolda Blooma i Stephena Dedalusa. Mnogi to i jesu činili, kao što danas znamo, pa tako i sam Nabokov ima svoj primjerak. Nećemo sada ulaziti u to je li spomenuta homerska teorija doista “pretenciozna glupost” ili ne, samo valja još možda u njenu korist spomenuti jednu anegdotu koja opet uključuje crtanje, samo ovaj put ne crtanje mapa.
Joyce je, naime, čitav svoj život patio od tzv. irisitisa što je naziv za upalu šarenice. Situacija nije bila nimalo lagana i prošao je velik broj operacija, a nakon sedme tvrdio je da ne vidi svjetlo dok su mu se suze iz bolnih očiju neprestano slijevale niz lice. Nekako u to vrijeme pao je i u svojevrsnu depresiju potaknutu frustracijom zbog nemogućnosti pisanja. Nešto kasnije vid u jednom oku počeo mu se popravljati i nekako u to vrijeme posjetio je svog prijatelja Myrona C. Nuttinga, američkog slikara koji je imao studio na Montparnasseu u Parizu. Kako bi mu dokazao da mu se vid poboljšava, Joyce je dohvatio olovku i na komadiću papira nacrtao čovječuljka s cilindrom i brkom, Leopolda Blooma, a pored njega načrčkao je citat iz Odiseje na grčkom: “O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom, koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju.” Tako lik Leopolda Blooma ipak vezuje uz Homerove riječi. Za one koji žele znati više postoji mnogo literature na tu temu.
Kakve veze Pula ima s time?
Desetak godina prije no što je počeo pisati Uliksa, James Joyce je igrom slučaja završio u Puli koja će u godinama što slijede tim posjetom na neki način biti kulturno obilježena. Iako je tamo boravio samo nekakvih pet mjeseci, to je bilo dovoljno da ga grad itekako zapamti. On sam, navodno, Pulom nije bio oduševljen, ali po mnogim zapisima, biografskim crticama i svjedočenjima onih koji su ga poznavali, Joyce je ionako neovisno o trenutnom prebivalištu zauvijek ostao Dublinac. To se najbolje vidi iz čvrste veze njegovih tekstova s tim gradom. Dublin se tako može vrlo vjerno rekonstruirati sa stranica Uliksa, dok je neku vrstu duha toga grada savršeno inkorporirao u svoje Dublince (ili Dublinerse, kako tu zbirku kratkih priča volimo nazivati u svakondnevnom govoru).
Ispred svoga vremena – iz Pule u Dublin
Nakon te 1904. godine posjetio je Dublin 1909. i tada se susreo s ocem nakon punih pet godina. Njemu je Joyce pripisivao inspiraciju za desetak svojih likova i za veliki dio sarkastičnog humora kojim ih je obogatio, piše Ulick O’Connor u uvodu knjige sjećanja na Joycea (“Joyce kakvog smo poznavali – Sjećanja na Joycea”). U toj istoj knjizi navodi riječi Padraica Columa o tom susretu oca i sina koji je u najmanju ruku vrlo poetičan. Kaže tako da su Joyce i njegov otac otišli u pivnicu The Yellow House u Rathfarnhamu gdje su stajala dva klavira u praznoj prostoriji. Za jedan klavir sjeo je otac i odsvirao temu koja je pitala “Zašto si otišao od nas?”, na što mu je ‘Jim’ odsvirao odgovor (koja je to tema bila, Colum se nije mogao sjetiti).
U svakom slučaju, dvojica odraslih muškaraca komunicirala je kroz glazbu jer ono što su si imali za reći čini se da nisu mogli pretočiti u riječi. Po riječima autora spomenutog uvoda u knjigu, Joyce je s ocem imao gotovo telepatsku vezu i nije posve jasno zašto ga nikad više nije posjetio nakon 1912. kad je posljednji put napustio Irsku, posebno je neobično jer je starac živio još do 1931. godine. Sam Joyce kasnije je iskazivao vlastito grizodušje zbog toga i vjerojatno mu nije bilo svejedno.
James Joyce umro je 1941. u 59. godini života ostavivši za sobom nemjerljiv doprinos bogatstvu jezika i književnosti. Njegova poigravanja jezikom i stilom, neologizmi, bogato korištenje jezikom od ogromne su važnosti za daljnji razvoj književnosti, kako na engleskom govornom području tako i na drugima. Zato, čitajmo ga, jer sa svakim čitanjem bit ćemo bogatiji na jedan poseban način.
