Jastog: Društveni fenomen bez društvenog komentara
Novi film Yorgosa Lanthimosa još uvijek odzvanja festivalima pa tako i Pula Film Festivalom. Ovo je prvi film s engleskog govornog područja redatelja kojeg se obično stavlja u koš ”grčkog novog vala”. Iako se on osobno protivi takvoj klasifikaciji i uvijek skromno ističe kako on samo baca ideje na papir sa svojim vjernim supiscem Efthymisom Filippouom, filmski teoretičari primjećuju jednu novu filmsku i misaonu paradigmu koju novi grčki filmaši iznose filmovima kao što su Dogtooth, Alps, Attenberg i sad The Lobster.
Nemoguće je ne primijetiti izvjestan modus koji Lanthimos inkorporira u svaki svoj film. Njegovo ranije ostvarenje Dogtooth, film koji je vrlo dobro prošao u Cannesu i čak zaradio nominaciju za Oskara za najbolji strani film, prikazuje obitelj koja svoju djecu drži zatvorenu u kući, izoliranu od svijeta, prisiljavajući ih na kojekakve perverzije. Taj nadrealistični, distopijski moment izražen bliskim društvenim temama primjećujemo i u Jastogu.
Impresivnu glumačku ekipu čine Colin Farrell, Rachel Weisz i John C. Reilly, koji su samci zatvoreni u hotelu, prisiljeni naći partnera u roku od 45 dana ili će biti pretvoreni u životinje. U hotelu samci često razgovaraju o tome koja bi životinja htjeli biti ako ne nađu partnera. David, kojeg tumači Colin Farrell, odlučio se za jastoga budući da dugo žive, imaju zdrave seksualne potrebe i jer jednostavno voli more.
Film je prepun bizarnih dijaloga nalik navedenom koje bismo jednostavno trebali prihvatiti kao inherentne tome filmskom svijetu. Lanthimos, kako s ovim filmom, tako i s ostalima nikad ne propitkuje datost predstavljene filmske realnosti ili ističe svoj društveni komentar. Bizarni, distopijski svijet Jastoga nema svoju polazišnu točku, nema motive iza svoga nastanka, već je jednostavno tu i funkcionira po svojim unutarnjim pravilima. Sasvim je jasno da redatelj pokušava film predstaviti kao ”reinterpretaciju stvarnosti”, a ne kao stvarnost samu pa će gledatelj možda najjasnije primijetiti brechtovske elemente – V-efekt. Glumci svoje dijaloge iznose potpuno distancirani od njih, tako se stvara interesantna jukstapozicija u kojoj imamo elemente koji upućuju na dramatičnost ili komičnost situacije (poput glazbe), ali smo odvojeni od glumca s kojim se ne možemo emocionalno identificirati. Ta tehnika preuzeta iz ”epskog teatra” trebala bi u gledatelju razviti kritičku svijest i uputiti ga k samorefleksiji. Po Brechtu katarzično iskustvo stvara osjećaj zadovoljstva, a to je pogrešan pristup jer umjetnost bi trebala stvoriti nezadovoljstvo, natjerati gledatelja da usvoji kritičku perspektivu, pa tako i u Lanthimosovom filmu ne možemo razaznati katarzični vrhunac.
Lanthimos, ipak, u stvaranju ovog diskursa ne docira. Film možemo interpretirati kao propitkivanje muško-ženskih odnosa, društvenog stigmatiziranja samaca, ali ne postoji konkretan smjer u kojem redatelj zakreće niti sasvim jasna poanta koja bi nam se nametnula. Sve je podložno interpretaciji, pa su tako i mnoge scene dvoznačne. Neka situacija bi nekome mogla biti smiješna dok bi drugome bila izrazito tragična. U prvoj polovici filma pratimo Davida koji dolazi u hotel koji je organiziran izrazito strogim pravilima i uređen tako da svatko što prije pronađe svojeg partnera. Gotovo vojnička stega tjera rezidente da što urgentnije nađu svoju ljubav. U opreci, u drugoj polovici filma, David bježi iz hotela i priključuje se grupi odmetnika, također hotelskih prebjega, kod kojih je pak sve dopušteno, ali su zabranjene bilo kakve romantične geste. Ta svojevrsna dijalektičnost provlači se tijekom cijelog filma naglašavajući apsurd.
Sumirano, Lanthimosa možemo pohvaliti za izvrstan rad kamere kao i fotografiju. Primjetno je kako nenametljivo stvara svoj autentičan redateljski potpis. Originalna priča, izvrsna glumačka ekipa i sasvim novi filmski jezik – Jastog dokazuje kako je moguće napraviti film o društvenim fenomenima bez emocionalne eksploatacije i proguravanja osobnih stajališta. Ovo je zaista nova kinematografija u najčišćoj formi.
