“Jedan mrtav čovjek” (Teatar &TD): Povratak apsurda na kazališne daske

“Ta čežnja za jedinstvom, ta glad za apsolutnim objašnjava bit ljudske drame. Međutim, to što je ta čežnja činjenica, ne znači da ona mora smjesta biti utažena. Jer ako, prolazeći ponad provalije što dijeli želju od dostignuća, potvrđujemo s Parmenidom stvarnost Jednog (ma kakvo ono bilo), zapadamo u smiješnu proturječnost duha koji potvrđuje potpuno jedinstvo, a samom svojom tvrdnjom dokazuje vlastitu razliku i raznolikost koju je kanio dokinuti. Taj drugi začarani krug dostatan je da nam uguši sve nade.” (Camus 1998, 20)

Svakidašnji besmisao

Predstava “Jedan mrtav čovjek” autora i redatelja Aleksandra Švabića premijerno je prikazana 16. svibnja u Teatru &TD. Središnja je preokupacija ove predstave besmisao. Već sam naslov predstave upućuje na smrt, odnosno na ono što pretvara život u besmisao. Ipak, iako je izvor besmisla smrt, besmisao se manifestira u životu, on ostaje s onima koji ostaju, s onima koji nastavljaju živjeti. Pokušamo li protumačiti ovaj naslov, nailazimo na nekoliko mogućih značenja. Jedno od njih krije se u riječi jedan kao aluziji na svatkovića, odnosno na činjenicu da smo svi smrtni i samim time u istom nezahvalnom položaju traženja smisla. Ovoj tvrdnji idu u prilog i otvaranja četvrtog zida koja su kratka i suptilna, ali ipak jasna i uočljiva. Jedan je takav primjer dolazak Deana Krivačića u prvi plan i obraćanje publici, dok se radnja u pozadini i dalje odvija.

Smisao i identitet

Doduše, možda je deplasirano spominjati radnju kad nje, barem u nekom pripovjednom smislu, nema. Radnja je oblikovana kao niz iščašenih postupaka koji se manifestiraju u obliku pantomime, izgovaranja ispraznih fraza, nepovezanih citata ili čak potpunih besmislica, a pritom se snažnom suigrom proizvodi dramski učinak. Teško je pritom govoriti o dramskim osobama jer su one, upravo zbog takvih postupaka, lišene smisla, a posljedično i identiteta. Ipak, unatoč lišenosti smisla i narativne linije, u predstavi prepoznajemo neke fragmente kontekstualnog okvira koji zadržavaju pozornost gledatelja i pružaju mogućnost tumačenja.

Tako jedna od eruptivnih razmjena postpogrebnih i pogrebnih floskula, kojima se popunjava tišina, a pritom se ništa relevantno ne govori, rezultira cviležom ucviljene udovice, koju glumi Mirta Polanović. Taj parodijski cvilež već samom pretjeranošću tjera na smijeh, a komični je efekt dodatno intenziviran trajanjem pa baš kada pomislimo da će prestati, cvilež se vraća još intenzivniji. Cvilež i smijeh su prekinuti nasilnim činom koji potiče empatiju publike i otkriva okrutnost tog smijeha.

Samoća i geste

Još jedno moguće tumačenje naslova pronalazimo povezujući ga s osamljenošću. Naime, mrtav čovjek je jedan jer čovjek umire sam ili, riječima koje izgovara Orson Walles u filmu Someone to Love (1987), – “Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino ljubavlju i prijateljstvom možemo stvoriti privremenu iluziju da nismo sami”. Glumci, ipak, ulaze na pozornicu zajedno nastojeći se istodobno progurati kroz okvir vrata, a na sličan način i izlaze. Ipak, unatoč ovoj parodijskoj metafori rođenja i smrti, pozornica – oblikovana kao kavana sa šankom i četiri stola – rasporedom stolova i mizanscenom otkriva usamljenost petero lica. Stolovi funkcioniraju kao magnetske točke koje privlače ili odbijaju ovisno o polaritetu lica smještenih uz njih.

Pipničarka (Nataša Kopeč) predmet je obožavanja jednog od gostiju (Domagoj Janković) koji joj citira Homera, Matoša, Ovidija, Dedića i mnoge druge pritom pokazujući da je želi, ali ona ga odbija govoreći samo – ne. Drugi gost (Dean Krivačić) govori joj kako da mu pripremi hranu, a ona na to, s požudnom gestom, odgovara – može. Ovaj je ljubavni trokut izgrađen na apsurdističkom raskoraku između stvarnosti i očekivanja, a ono što dodatno naglašava taj jaz je pomalo godotovsko čekanje, sustavno i dosljedno odgađanje značajne radnje. Događaj je nagoviješten, ali posve izostavljen. To je ponajbolje vidljivo u prizoru pokušanog, ali neostvarenog poljupca. Poljubac tako postaje metonimija jaza između želje i dostignuća o kojemu govori Camus. Predstava kulminira (samo)ubojstvom koje povlači sve ostalo u ništavilo.

Duhovitost i poletnost

Unatoč svojoj apstraktnosti, predstava zahvaljujući lakoći izvedbe djeluje nepretenciozno. Naime, režija je jasna i precizna. To se iznimno dobro vidi u komičnim dijelovima u kojima se trajanjem i odgađanjem određenih radnji potencira ili čak proizvodi komični efekt. Prostor je u  potpunosti iskorišten pa su jedine zjapeće praznine one među dramskim osobama i to u trenucima kada je to potrebno (emocionalna distanca), što s obzirom na male dimenzije pozornice nije laka zadaća. Sama pozornica, svojim oblikom crne kutije, izvrsno doprinosi makabričnom, pogrebnom ugođaju, a šank i barski stolovi zrcale jednu od važnih društvenih gravitacijskih točaka današnjeg čovjeka, ali i beznađe koje proizlazi iz alkoholizma ili koje je uzrok alkoholizmu.

Predstava je scenografski i kostimografski vrlo jednostavna što dobro odgovara njenom sadržaju jer dramske osobe djeluju neutralnije, odnosno na taj način dramske osobe mogu istodobno biti svatko i nitko, oduzet im je specifikum koji određuje granice identiteta. Tek crna odjeća, koju nose Nataša Kopeč i Mirta Polanović, ukazuje na pogrebnu situaciju i smrt. Valja istaknuti i to da je takva predstava, u kojoj su uloge identitetski ispražnjene, glumački i redateljski vrlo zahtjevna jer se dramske osobe grade bez jasnih karakternih smjernica. Unatoč tome predstava ne djeluje suviše plastično, nego baš naprotiv, glumci svojim postupcima uspijevaju privući pažnju publike i predstava ni na trenutak ne djeluje dosadno ili monotono. Čak i u trenucima kad je djelovanje na pozornici svedeno na minimum, gestama i pogledima ostvarena je glumačka sugira koja uspostavlja neku vrstu nemotivirane dramske napetosti.

Suptilna glazbena podloga u većem dijelu predstave postavlja smirujuć i pomalo melankoličan ugođaj. Povremeno se javlja i glazba koja intenzivira napetost. Zvuk ptica koji se javlja u jednom trenutku djeluje kao simbol gubitka svijesti, a samim time i smisla. Rad Staše Zurovca na scenskom pokretu posebno je uočljiv u uvodnim i završnim prizorima, odnosno prizorima zajedničkog ulaza i zajedničkog izlaza, ali pokret je jedna od osnova ove predstave i, sudeći po lakoći izvedbe, Zurovac je obavio izvrstan posao. Predstava je zaokružena, gotovo kao apsurdna parafraza aristotelovskog načela jedinstva vremena, prikazuje život u manje od dvadeset i četiri sata.

“Jedan mrtav čovjek” izvrsna je predstava ni o čemu i o svemu. Predstava je to prepuna desosirovskih arbitrarnosti manifestiranih u označiteljima kojima je oduzeto njihovo uobičajeno značenje. Ovi označitelji stupaju u međusobne odnose, stvaraju novi kontekst i otkrivaju nova značenja. Upravo nam taj postupak otkriva arbitrarnost znaka. Ne samo jezičnog znaka, nego znaka uopće, a iznevjeravanje očekivanja koje se javlja u jazu između želje i dostignuća razara iluziju stvorenu konvencijom i omogućuje nam da vidimo i prepoznamo apsurd, a kako je Camus napisao – “apsurd ima smisla samo ako se na njega pristaje”.