Jedinstvo jave i sna u istraživanju smrti jednog kipara
Razmišljam kako je danas sve hladno, stvarano u kompjuteriziranom i savršenom obliku. Umjetnost je preslika stvarnosti, a danas je svijet vrlo hladan. Pa umjesto da se umjetnici maknu od tehnologije, oni se s njom sljubljuju i prihvaćaju je kao jedan od medija kojim će prenositi poruku. No u njoj rijetko ima života, meke sredine što dira tvoje središte i draška tvoju maštu, uzburkava tvoj duh. Rekli bi neki, to i ne smije biti jedina njezina funkcija, ono može umjesto toga iznenađivati, prestrašiti, igrati se s klišejima, igrati se radi igre, biti likovna forma, biti kajgod.
Kajgod, kažem i ja. Želim da mi nešto obrne želudac, da se tresem, da gledam bez daha, da sam na rubu plača od ljepote, od ružnoće, od ljudskosti, čitanja ljudske duše i prenošenja nepatvorenosti tog istog ljudskog duha u nečemu što je vrtlog, eksplozija emocije i bijesa, snage koja se pretapa u potpisu ruke umjetnika.
Taj intimni susret sa samim sobom u nekom drugom, to je ono što nam fali. Suosjećanje s drugim ljudskim stvorom što na rubu je egzistencije, na razmeđu života i smrti. Smrt, stvarca koju izbjegavamo, što tišti nas kad je se sjetimo. Suočiti se s čovjekom i sa smrću u jednom, mogao je prije mnogo godina Vanja Radauš. Tko je on bio i što je radio?
„Kipar, slikar, grafičar, pjesnik, fotograf, istraživač spomeničke baštine, bibliofil, strastveni znatiželjnik kad je riječ o prirodi i povijesti u svakom smislu“ napisao je Tonko Maroević uoči retrospektive 2011. godine.
Svojstvena mu je bila zaokupljenost čovjekom i patnjom, kopkala ga je ideja smrti i njome se predano bavio i istraživao sve njezine aspekte. Neumorni stvaralac, poglavito kipar koji je u klasi Ivana Meštrovića vježbao zanat. Na prvoj samostalnoj izložbi izlaže četrdesetak skulptura, šezdeset crteža i grafika.
Vječno nemiran, opsjednut, dirnut i potaknut bezličnom okolinom, izražavajući svoj bijes, neslaganje, u nanosu emocija što iz djela iskaču u kaosu. Taj nemir što kupi okolo, u isto vrijeme možda izlazi iz njega, erupcija neodgovorenih pitanja, što vrte se u krug. Teme koje istražuje mnogo ljudi izbjegava, a on sve što ga pogađa pretvara u protestno umjetničko djelo.
Ciklus grafika “Danse macabre” nastaje pod dojmom građanskog rata u Španjolskoj u obliku crteža i kolorirane plastike. “Tifusari” su ciklus skulptura koje prikazuju učinke te bolesti na ljudima, po nekima kiparski pandan poemi “Jami” Ivana Gorana Kovačića. Empatija i veliko osjećanje za sirotinju i one što trpe važna su sastavnica njegova stvaraštva
„Mene stvarno te ljudske patnje intenzivno zaokupljaju, ja sam sklon da ih vidim, osjećam- možete to nazvati temperamentom, suosjećajem- i one izazivaju u meni ogorčenje protiv svega što ih uzrokuje.“ rekao je jednom prilikom umjetnik i nadovezao se: „Ja sam počeo od najstrašnije, najmučnije strane, jer se u mene to najdublje zasjeklo. Imao sam potrebu da to izbacim iz sebe i godinama se mučio da dođem do nekog prikladnog oblika, kako bih izrazio taj sadržaj.“
U ciklusu Panopticum Croaticum on sljubljuje sadržaj i formu na zanimljiv način. On se danas nalazi u Gliptoteci HAZU kao dio stalnog postava. Prisjetivši se velikana koji su preoblikovali hrvatsku povijest, opjevao je njihove tragične sudbine. U originalnom postavu izložba je otvorena u listopadu 1961. godine u Umjetničkom paviljonu. Izložba je podijeljena na tri dijela. U središnju dvoranu smjestio je cjelinu pod nazivom Suđenje, niz alegorijskih likova koji su simbolizirali tadašnje stanje društvene sredine. U ljudsko se miješaju elementi zvijeradi, ptica grabljivica i prethistorijskih gmazova.
Mladi sudac, Stari sudac, Stari sudac, Tužilac, Krvnik, Stražar, Pop, Obješenjak s bludnicom, Dvije bludnice predstavnici su onoga što je i danas prisutno i što Matoš u svojoj Mori bez okolišanja nabraja:
Plemići lažni — carski svodnici,
Mračnjaci tusti, vragu srodnici,
Lažovi, glumci, zlata bataljoni,
Lažni pastiri i lažni baroni,
Fraze i svetog junca robovi,
Pedanti pusti, bijeli grobovi,
Žurnali lažni i lažni dragulji,
Jeftine lutke i bazar-slavulji…
U druga dva dijela smještene su ličnosti u kojima je Radauš prepoznao političke i umjetničke mučenike i žrtve stare sredine. Usto je korigirao pojam spomenika, stvorivši intimni prikaz kraja, bez srama i ograničenja, izbjegavajući patetičnost herojskog i lažnu slatkoću kojom su popraćeni mnogi spomenici koji na krivi način slave iste osobe.
U popisu što ga je sastavio Radauš su Vatroslav Lisinski, Andrija Jamometić, Vjekoslav Karas, Josip Račić, Antun Gustav Matoš, Ivan Kozarac, Ivan Goran Kovačić, Fran Galović, August Cesarac, Frano Supilo, Janko Polić-Kamov, Franjo Krežma, Eugen Kvaternik, Juraj Križanić, Silvije Strahimir Kranjčević i Slava Raškaj.
Kombinira realitet s metaforama, kosti s dronjcima, boje s ispijenim licima i tijelima. Karas i Jamometić leže u mulju Korane i Rajne, Kvaternik, Kranjčević i Račić krvare, svatko sa svojim atributom smrti. Tjeraju vas da se pitate, kako su umrli, kako su živjeli, kako su došli do svojih tragičnih sudbina? Tko ih je tamo poslao? Jesu li napravili nešto zaista značajno, jesu li dosegli kreativni maksimum, dali sve od sebe?
Radauš u svom ciklusu daje matoševski i krležijanski plastički portret stare Kroacije i daje nam mogućnost da se zamislimo nad umjetnošću, životom i sudbinom ovih ljudi, ali i vlastitim životom, smislom i smjerom.
