Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Intervju

Jelena Zlatar: „Pisanje mi predstavlja i svojevrsno ‘iskupljenje’ za nedorečene situacije u stvarnom životu”

20.09.2015. Pisci i književnostFoto: Pisci i književnost/Kruno Šafranić

Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine s disertacijom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine. Autorica je brojnih znanstvenih članaka i urednica znanstvenih zbornika te izvršna urednica znanstvenog časopisa Sociologija i prostor. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe).
Pobjednica je natječaja “Priče o Kosi” (2013) u organizaciji LUSH-a i CeKaPe-a s (priča Kosa). Njezina je priča Okrutnost jedna od 15 najboljih priča natječaja „Vranac 013“ (2013). S pričom Ticala ušla je u uži krug natječaja „Prozak“ 2014. godine.
Njezina kratka priča Nedostaje objavljena je u zbirci priča „Krom i pakao“ u izadnju CeKaPe-a, a priče su joj objavljivane i na književnim portalima.

Autorica je znanstvene knjige Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza , zbirke priča Odjavna karta  i romana Slijepa točka.

U pripremi je njezina druga zbirka kratkih priča Ticala.

Kruno Šafranić (pisac): U kojoj godini se javila želja za pisanjem?
Teško mi je odrediti godinu života kada se javila ta želja, ali bilo je to vrlo rano u djetinjstvu, vjerojatno istovremeno kada sam naučila pisati. Sjećam se da sam kao mala voljela crtati stripove i mislila sam da ću se time baviti i u odrasloj dobi. Na crtežima nisam nastavila raditi, ali na pisanju jesam i to gotovo svakodnevno, tako da mi je ono gotovo čitav život omiljeni način izražavanja.

Kruno Šafranić: Koliko šalica kave popijete dok pišete?
Smanjila sam kavu, tako da eventualno možemo govoriti o šalicama čaja. No, dok pišem, vrlo sam udubljena i fokusirana, tako da tada ne jedem, ne pijem…

Kruno Šafranić: Slušate li glazbu dok pišete?
… ne slušam glazbu, ne gledam kroz prozor… postojimo samo slova i ja. Moram imati potpunu koncentraciju, pogotovo ako je riječ o ozbiljnijem radu na tekstu – uređivanjima i doradama koji dolaze nakon prvih draftova.

Kruno Šafranić: Što bih vidio da sjedim pored vas dok pišete? Da li bi to bila šalica kave, čaja, sendvič, hrpe knjiga, rječnika, izgrižena olovka ili nešto što ovdje nije spomenuto?
Eventualno šalicu čaja. Volim prazan prostor oko sebe dok pišem, osjećam da se onda mogu jače razmahati riječima.

Kruno Šafranić: Koliko vam je pomoglo što pohađate radionicu pisanja Centar za kreativno pisanje (CeKaPe) iz Zagreba? Kakva su vaša iskustva?
Godinama sam pohađala radionice kreativnog pisanja u CeKaPe-u, konkretno radionice romana (kod Marinka Koščeca i Gorana Ferčeca), radionicu kratke priče (kod Miroslava Mićanovića) i radionicu književne kritike (kod Jagne Pogačnik). To iskustvo mi je pomoglo na više razina: naučila sam mnogo o radu na tekstu, primanju i davanju kritika i komentara, objektivnom sagledavanju vlastitog pisanja i rada, greškama koje radim i načinima na koje ih mogu ispraviti. Osim toga, upoznala sam mnoge pisce i zanimljiva djela s kojima se inače ne bih susrela, a dinamika rada na radionicama je također neprocjenjivo iskustvo.

Moj interes za radionice i pisanje se nastavio u tolikoj mjeri da mi je Sanja Vučković (predsjednica CeKaPe-a) ponudila i mjesto dopredsjednice Centra, koje sam rado prihvatila. Bez iskustva CeKaPe-a sigurno ne bi bilo ni objave mojih knjiga niti bih svoj rad počela shvaćati tako kritično i ozbiljno, tako da mogu reći da Centru dugujem svoju spisateljsku ‘karijeru’.

Kruno Šafranić: Da li vam se ikad desila spisateljska blokada i kako ste je riješili?
Kod mene je formula za pisanje vrlo jednostavna: kada sam u turbulentnim, problematičnim i tjeskobnim životnim razdobljima, onda pišem. Ako sam u sretnim i smirenim razdobljima, onda nemam potrebu za pisanjem. Pisanje i sreća, kao što je nedavno konstatirala moja prijateljica, spisateljica Suzana Bosnić Majcenić, ne idu u paketu.

Kruno Šafranić: Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak ( večeru ) i razgovor?
Mnoge, neke koje bi to bilo moguće i neke koje više, na žalost, nije: Sartrea, Camusa, Bernharda, Prousta, Jong, Albaharija, McEwana, Kinga, O’Connor, Mehmedinovića, Gidea, Maupassanta, Parun, Lorcu, Wildea, Houellebecqua, Kunderu, Bukowskog, Gryttena… itd. Prestat ću nabrajati jer ipak ima još pitanja.

Kruno Šafranić: Autorica ste znanstvene knjige Urbane transformacije suvremenog Zagreba: Sociološka analiza u izdanju Plejade i Instituta za društvena istraživanja. Knjiga je sociološka analiza stavova i pogleda brojnih stručnjaka različitih profila o urbanim transformacijama Zagreba u posljednjem desetljeću. Kako je nastala ta knjiga?
Knjiga je nastala iz mojeg doktorskog rada iz 2012. naslova Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine, koji je bio jedan od rezultata projekta „Akteri društvenih promjena u prostoru“ provedenom na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, gdje sam zaposlena kao znanstvena suradnica.

Knjiga predstavlja pokušaj analize transformacija koje su se u Zagrebu događale u posljednjih desetak godina kroz primjere trgovačkih centara, visoke poslovne izgradnje, podzemnih garaža i gradskih trgova. Istraživanje je provedeno kvalitativnim putem, intervjuima s različitim stručnjacima koji se bave prostorom i koji su ukazali na razliku između onoga kako se urbana obnova i urbano planiranje provode u Zagrebu te onoga kako bi se oni trebali provoditi i kako se provode u europskim gradovima. Komparirani su stavovi između različitih stručnjaka (sociologa, arhitekata, etnologa, antropologa, inženjera prometa, ekonomista, pravnika, demografa, geografa i povjesničara umjetnosti) o problemima novih urbanih struktura grada Zagreba i napravljena je sinteza rezultata promišljanja svih ispitanika koje predstavlja svojevrsne smjernice o budućnosti prostornog razvoja Zagreba.

Kruno Šafranić: Zbirka priča Odjavna karta objavljen u izdanju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) iz Zagreba. Kako ste se odlučili za taj naslov knjige i kako su nastale priče?
Te priče nastajale su u vremenskom razdoblju od desetak godina. Naslov je nastao prema jednoj od priča (koja se može pročitati i na internetu, link ću priložiti kao odgovor na 20. pitanje), a sve zapravo govore o određenoj ‘odjavi’, odmicanju i prekidima emotivno neugodnih, bolnih i tjeskobnih situacija. Odjavna karta metafora je za mogućnost izlaženja, ‘odjave’ iz problematičnih odnosa i iskustava u kojima se svi neminovno nađu u nekom trenutku u životu. Svaka priča pokazuje neku ‘rubnu’ situaciju u odnosima, bio to prijateljski susret, odnos oca i sina, situacija između dvoje bivših ljubavnika ili obiteljski doručak u dvorištu.

Kruno Šafranić: Slijepa točka vaš prvi roman prvijenac, objavljen u izdanju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) iz Zagreba. Kako je nastala ta knjiga?
Slijepa točka je također dugo nastajala – godinama se za nju prikupljao materijal u vidu različitih kraćih tekstova, dok nisam shvatila da zapravo imam ‘priču’ koja zaslužuje dužu formu od kratke priče te koja bi zapravo trebala biti roman. Zatim sam se bacila na posao, tj. na pisanje. Nisam znala što me čeka i koliko je napisati roman zahtjevno budući da sam došla iz kratkopričaškog millea.
Uglavnom, željela sam napisati priču o jednom paru koji svoj odnos pokušava popraviti izletom u ‘romantični’ Pariz. No, ono što su smatrali mogućnošću oživljavanja veze, pretvara se u njezinu polaganu i mučnu smrt…

Foto: Pisci i književnost/Jelena Zlatar

Foto: Pisci i književnost/Jelena Zlatar

Kruno Šafranić: Koliko su vam pomogli savjeti i kritike urednika Nebojša Lujanović za roman Slijepa točka? Jeste li osoba koja lako pristaje na kompromise ili radite po svome?
Njegovi komentari i kritike bili su od velike pomoći, kao i komentari urednika zbirke priča, Miroslava Mićanovića. Nebojša je iskusan predavač i pisac, a njegov je najnoviji roman Oblak boje kože neupitno jedan od najboljih romana posljednjih godina u Hrvatskoj.
Što se tiče drugog dijela ovog pitanja – osoba sam koja gotovo uvijek pristaje na kompromise, a pogotovo ako se radi o sjajnim uredničkim intervencijama koje knjige čine kvalitetnijima. Mislim da autor nikada nije u potpunosti svjestan grešaka i propusta koje radi u tekstu. Potreban je odmak, kao i usredotočen, ozbiljan i predan urednik. Imam sreće što sam uvijek radila s takvima.

Kruno Šafranić: Pripremate i drugu zbirku kratkih priča naslova Ticala. Otkrijte nam par detalja o tome? Koji žanr? Kada će ugledati svjetlo dana?
Nova zbirka bi trebala biti objavljena sljedeće godine (2016). Zapravo je već zgotovljena i sada je u završnim fazama uređivanja.
Radi se o pričama koje su možda ponešto narativno bogatije i svakako duže od priča iz Odjavne karte. Likovi i u njima proživljavaju prekide odnosa, gubitak povjerenja, osvještavaju nezadovoljstvo i emocionalnu bol, ali su također i u različitim stadijima mentalnih ili fizičkih oboljenja. Ono čime sam se zapravo vodila u pisanju te zbirke jesu situacije u kojima se čini da je nekoga bilo, ali nije bilo nikoga. Mnoge priče iz zbirke (S onu stranu ogledala, Tinyweed, Mama, itd.) ukazuju upravo na taj moment ‘nepostojanja’ i praznine, o nedostatku intimnosti za koju smo čitavo vrijeme mislili da je prisutna.

Kruno Šafranić: Pobijedili ste na natječaju ”Priče o Kosi” (2013) u organizaciji LUSH-a i CeKaPe-a s (priča Kosa). Kako je nastala ta priča?

Ta priča je nastala nakon prisustvovanja jednom zanimljivom i neočekivanog susreta četvoro ljudi koji su u prošlosti bili isprepleteni snažnim emotivnim vezama. Situacija je bila toliko nabijena različitim značenjima i nerazriješenim problemima da me potaknula na pisanje. Željela sam pisati o njoj, vidjeti što zapravo znači, no pretvorila se, kao i većina mog pisanja, u priču.

Kruno Šafranić: Da li postoji nešto o čemu ne biste pisali i šta?
Nemam neku tabu-temu, nešto o čemu nikada ne bih pisala, ili barem još nikada nisam došla do takvog ‘zida’. Pisanje za mene predstavlja upravo veliku slobodu u izražavanju i to najčešće o onim stvarima o kojima se nisam znala ili mogla izraziti u stvarnosti, o temama o kojima možda nisam mogla govoriti. Pisanje mi zato predstavlja i svojevrsno ‘iskupljenje’ za nedorečene situacije u stvarnom životu. Ponekad je ono jednostavno izražavanje ljutnje ili žalosti, ali zapravo je velikim dijelom pokušaj boljeg i smislenijeg artikuliranja života.

Kruno Šafranić: Koliko su vam važna imena likova u vašim knjigama? Da li birate imena koja vam se sviđaju ili kako zvuče ili po njihovom značenju?
Mislim da ni za što u knjigama ne bih mogla reći da je ‘nevažno’ ili ‘sporedno’, pa tako ni za imena. Biram ih tako da budu u što većem skladu s karakterom likova. Kada lik osmislim do kraja, onda mu dajem ime i nadam se da mu ‘pristaje’.

Kruno Šafranić: Da li biste sada, nakon proteka vremena od izdavanja romana, priče ili pjesme nešto u njima mijenjali?
Ne bih. Te priče su izraz određenih životnih razdoblja i maksimalno su dorađene da budu u skladu s onim što sam tada željela napisati. U životu bih vjerojatno promijenila mnoge situacije, no to više nije moguće. U pisanju je drugačije – imam vremena mijenjati sve i to činim sve dok nisam zadovoljna s napisanim.

Kruno Šafranić: Što čitatelje/spisatelje po vašem mišljenju zapravo privlači stranoj književnosti?
Postoji dobar broj čitatelja koje privlači kvalitetna književnost, bila ona domaća ili strana. Postoji također i dobar broj čitatelja koji su privučeni knjigama koje se mnogo promoviraju bez obzira na kvalitetu, kao i jedan broj privučen isključivo popularnim štivom. Vjerujem da čitatelji koji su privučeni isključivo stranom književnošću smatraju kako u stranoj književnosti ima više kvalitetnih pisaca, ili možda samo poznatijih, medijski vidljivijih, što, naravno, nema veze s kvalitetom samih knjiga. Tome vjerojatno doprinosti i relativna nevidljivost hrvatskih pisaca na ‘svjetskoj’ sceni, što u svojim korijenima između ostalog ima i nizak položaj umjetnosti na našim prostorima.

Kruno Šafranić: Šta mislite kakva je budućnost čitanja/pisanja?
Često se susrećem s tim pitanjem i na njega mi nije sasvim jednostavno odgovoriti. Činjenica je da kultura čitanja i pisanja u Hrvatskoj nije na posebno visokim granama i pitanje je (koje bi kao odgovor imalo doista opsežno istraživanje) tko, kako, kada, koliko i zašto čita, tj. koliko je čitanje visoko na ljestvici provođenja slobodnog vremena. Također bi trebalo vidjeti kakva je literatura poželjna kod čitatelja i zašto. Mislim da porast tehnologije i društvenih mreža smanjuje vrijeme i koncentraciju potrebnu za čitanje i pisanje, ali i da će uvijek postojati krug ljudi koje čitanje i pisanje zanima te koji od njih žive (ili bez njih ne mogu zamisliti život).

Kruno Šafranić: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?
Čini mi se da nema previše smisla davati generalne savjete jer svaki pisac piše drugačije: Nekome je pisanje odmor, nekome mukotrpan posao, netko bira teme koje smatra zanimljivima publici, netko pak piše ono o čemu osjeća unutrašnju potrebu pisati.
Moje iskustvo je da bez mnogo rada i velike kritičnosti prema sebi nema niti dobrog teksta. Također, smatram da jednom kada pisac pomisli da je jako dobar, to je i kraj njegovog dobrog pisanja. Pisanje za mene proizlazi iz onog ranjivijeg, nesigurnijeg dijela osobe. Iz strahove, podsvijesti i neraščišćenosti. No, to je samo moje ‘određenje’ sebe kao spisateljice i ne mora uopće biti primjenljivo na druge.

Kruno Šafranić: Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Moje priče su objavljene na raznim portalima, a na nekima od njih mogu se pročitati i dijelovi romana. Evo nekoliko linkova:
http://arteist.hr/jelena-zlatar-intima/
http://www.mvinfo.hr/clanak/jelena-zlatar-jedino-stvarno-filozofsko-pitanje
http://fama.com.hr/jelena-zlatar-slijepa-tocka/
http://www.kratkaprica.bloger.index.hr/post/jelena-zlatar-odjavna-karta/16104442.aspx

Što se znanstvenog dijela mog rada tiče, na internetu ima mnogo članaka, kako na znanstvenim portalima, tako i u znanstvenim časopisima. Ako nekoga zanima sociologija prostora, preporučam časopis Sociologija i prostor(http://hrcak.srce.hr/sociologija-i-prostor?lang=hr) u kojem sam i izvršna urednica.

Intervju s Jelenom Zlatar vodio Kruno Šafranić.

Komentari