Jeune & jolie – O mladosti i seksualnosti s otvorenim krajem
Jeune & jolie (Young and beautiful) film je François Ozona iz 2013.godine kojeg od nedavno možete pogledati u sklopu programa Kino Europe. Priča ovoga filma u svojim najkraćim crtama gotovo bi se mogla činiti kao jednom od kanonskih među svijetom filma (pogotovo unutar europske kinematografije). Protagonistica Isabelle, sedamnaestogodišnja je djevojka koja se počne baviti prostitucijom. O njenom dvostrukom životu u kojem pod pseudoninom Lea, Isabella zadovoljava klijente širokog opsega godina i seksualnih želja, njena obitelj ne zna ništa. Tema prostitucije u mladih žena gotovo je nešto što bi se moglo prozvati trendom među francuskim filmovima, počevši od kultnog Belle de Jour, zatim Nathalie Emanuelle Béarta te Elles, filma koji je tek prije dvije godine poharao kinima. Ipak, bez obzira na upoznatost s temom, Ozonov je potpis u ovome filmu jasan i otvara neke sasvim druge dimenzije ove priče.
Ozon se u sastavljanju svoga filma poslužio klasičnom dramaturgijom i podijelio radnju na četiri godišnja doba kroz koja, počevši od ljeta, pratimo Isabellin život. No, izuzev toga, malo bismo toga u ovome filmu mogli nazvati klasičnim. Jeune & jolie, jedan je od onih filmova za koji ćete nakon što izađete iz kina ostati zateknuti i zbunjeni, ne znajući odgonetnuti sviđa li vam se film ili ne. S jedne strane, suočeni ste s realističnim kadrovima Isabellinog posla čija erotiziranost ponekad može i izazvati osjećaj gnušanja. Ti kadrovi ostavljaju temelj za mišljenje da se radi o ozbiljnoj problematici gdje nijednoj djevojci ne biste poželjeli takvu sudbinu. Ipak, sam odnos glavne akterice prema prostituciji, ne odaje nikakav dojam da je uopće riječ o problematici. Ona nije prisiljena baviti se time – financijski je situirana, ne radi to na ničiji nagovor, njena obitelj nije problematična. Logična bi bila pomisao kako ona u tome uživa, da se radi o kakvoj vrsti nimfomanije, ali za vrijeme odnosa s mušterijama ona djeluje hladno, poslovno, a izvan toga ona i ne vodi seksualni život.
Pristup temi kao što je prostitucija maloljetnice, a koji zauzima Ozon tako je izrazito neuobičajen. On nas pošteđuje patetike i katarzičnog iskustva, otvara tek prozor u Isabellin polarni život. Ipak, pitanje je u kojoj će to mjeri samo isfrustrirati gledatelja, a u kojoj mu omogućiti da se odvoji od uobičajene dramatičnosti filmova i uživa u kontempliranju nad prikazanim? Motivacija Isabelle uobičajeno bila bi ključna stvar za shvaćanje ovoga filma, no Ozon je nikada u potpunosti ne otkrije. On daje tek naznake mogućih opcija ostavljajući svog gledatelja da se vrzma po stolici očekujući svake sekunde odgovor na svoje pitanje: Zašto se Isabella prostituizira?. Je li u pitanju samo rizičnost posla kojim se odlučila baviti, a koji joj omogućuje potrebnu dozu adrenalina? Istražuje li samo Isabella obzore svoje seksualnosti kao lijepa i mlada djevojka ili je ona psihopat u nemogućnosti da realizira intimni odnos unutar neke primjerene veze? Krije li se njena potreba za prostitucijom u činjenici da je odvojena od oca, živeći s majkom i očuhom? Na nijedno od ovih pitanja, unutar filma nećete naći odgovor (a oni možda i nisu potrebni).
Bergmanovski krupni kadrovi Marine Vacth, predivne glumice koja utjelovljuje Isabelle, u njenome liku još više podrivaju enigmatičnu atmosferu koja ju je zaokrinula. Ono što je sigurno je da je Vacth, maestralno odradila tu ulogu te da je nesumnjivo melem za oči i muškarcima i ženama. Čini se da se u ovome odmaku od težine sadržaja što je nosi tema kao prostitucija, Ozon i sam pomalo izgubio. U samome scenariju postoje kontradikcije koje bi se mogle pripisati Ozonovoj namjeri da ne predstavi neku jednostavnu narativnu shemu koja bi trebala biti u službi uvlačenja gledatelja u priču. No, zapravo one u konačnici ne čine tu složenu mrežu pitanja nego joj samo smetaju i djeluju kao propusti. Sam kraj, djeluje kao „deus ex machina“ razrješenje, bez obzira na eventualne Ozonove dobre namjere. Poznavatelji njegove filmografije prepoznat će autorovu slikovitu režiju (koja se doduše više istaknula u Bazenu) kao i pripovjedačku intenciju da od života ne radi dramu već mu dopusti da govori sam za sebe, sa svom svojom apsurdnošću. Preispitivanje vrijednosti takvog tipa narativa značilo bi zalazak u preispitivanje ukusa koje se toliko puta pokazalo uzaludnim te ćemo tako ostaviti da svatko donese svoju presudu. Ono što je još važno za pohvaliti, je glazba unutar filma s kojom Ozon uspješno zatvara i otvara poglavlja Isabellinog života. Sve u svemu, Jeune & jolie film je koji vrijedi pogledati, no budući da se u njemu ništa konačno ne dogodi, tako ni dojam koji će najvjerojatnije ostaviti u svome gledatelju, neće biti konačan. Jeune & jolie studija je o seksualnosti i mladosti koja još nije (niti ikada hoće) donijela svoj zaključak.
