U Ćopićevom šumarku jugoslavenstva (“Ježeva kuća”, E. Cvijanović)
Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Postoji ta veoma zanimljiva tradicija u obrazovanju koja je bila uobičajena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a uspjela je preživjeti i pad Republike, barem u nekim njezinim dijelovima. U pitanju je izbor prve knjige koja se čita u osnovnim školama. Čast da bude prva indoktrinacija, prvo oblikovanje mladih umova jugoslovenske djece pripala je “Ježevoj kući“, basni u stihu Branka Ćopića. Šezdeset godina nakon objavljivanja basne, hrvatska redateljica Eva Cvijanović odlučila je adaptirati ovo djelo u stop motion animirani film.
Jednoga dana, vidjeli nismo, Ježić je, kažu, dobio pismo.
Ježeva kuća adaptacija je izvornog Ćopićevog djela te prati ježa Ježurka kojeg lisica poziva u raskošni dom na ručak. Kako su se ručak i druženje odužili, lisica predlaže ježu da prenoći u njezinom luksuznom domu, što jež odbija te odlazi kući. Zbog ježeve odluke da se želi vratiti u svoj dom, sve životinje u šumi postavljaju sebi pitanje “Gdje li to jež živi da mu bogatstvo lisičje loge ne predstavlja zadovoljstvo?”
Film u svakom svom aspektu ostavlja dojam kao da je sniman prije 40 godina u Jugoslaviji. Tako je prva stvar koju gledatelj može primijetiti u filmu glazbena pozadina za koju je bio zadužen nitko drugi no Darko Rundek. Na Rundekov bezvremenski ritam dolazi snažni, odlučni glas Rade Šerbedžije koji ponosno recitira Ćopićevo djelo. Redateljica Cvijanović tako se odlučuje i da filmski set prilagodi izvornom prostoru i vremenu nastanka djela. Dizajn seta tako uspješno podsjeća na izložbe dječjih radova na temu “šuma” izloženih u holu ili nekoj od učionica osnovne škole.
Pred kućom- logom, kamenog zida, Ježurka Ježić svoj šešir skida
Aspekt filma koji je mene osobno najviše dojmio kretanje je kamere. Dok se većina stop motion animacija odlučuje na statičnu kameru ili eventualno veoma jednostavne pokrete na stativu, Eva Cvijanović odlučila je napraviti veoma hrabar iskorak u svom radu. Slobodno kretanje kamere kroz filmski set u nekoliko scena zaista doprinosi na bliskosti, pomaže nama gledateljima da “utonemo” u ovaj predivni fantazijski svijet. Van okvira ovih nekoliko scena slobodnog kretanja šumom, i kamera se ponaša u skladu s tradicijom slavenskih stop motion animacija (brzi pokret kamere s jedne lokacije i radnje u pokretu na drugu lokaciju te statičnu radnju).
Iako sam na projekciju filma Ježeva kuća drugog dana festivala StopTrik u Mariboru došao iz čiste nostalgije, kako bih se podsjetio na omiljeno književno djelo iz djetinjstva, pri završetku projekcije osim velike emotivne ispunjenosti osjetio sam potrebu da si postavim mnoštvo pitanja. Animirani film je sjajan, zaista mu je nemoguće pronaći razumnu zamjerku. Stoga vjerujem da će u njemu uživati mnoge nadolazeće generacije osnovnoškolaca, baš kao i njihovi roditelji te bake i djedovi.
Po šumi, širom, bez staze, puta Ježurka Ježić povazdan luta
Ipak ono što mene najviše zanima je kako ljudi širom svijeta razumiju ovaj film, kada “Ježeva kuća” nije prva knjiga koju su čitali u školama? Razumiju li pametno implementiranu pozadinsku poruku djela? Je li im jasan kontekst u kojem je nastala Ježeva kuća? Bi li mogli i na trenutak pomisliti kakvu je tragičnu sudbinu doživio njen autor? Hoće li film uskoro preuzeti položaj književnosti u obrazovanju?
Možda najvažnije pitanje koje sam sebi postavio bilo je – je li Branko Ćopić još uvijek relevantan književnik na ovim prostorima i zaslužuje li svoju poziciju u lektirama? Je li sada, u vrijeme izbjegličke krize i kada sve više mladih ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije napušta svoje domove zbog loše društveno-političke situacije u njihovim zemljama, pametno pozivati na nekadašnje ideale? Nakon 60 godina, pretpostavljam da stihovi s početka ovog teksta više nisu tako relevantni.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
