Joan Miró: Čovjek koji se igrao stilovima i tehnikama ne gubeći svoje ja
„Pokušavam koristiti boje kao što riječi oblikuju pjesme, kao što note oblikuju glazbu“ riječi su Joana Miroa, katalonskog slikara, kipara, grafičara i keramičara, jednog od predstavnika nadrealizma koji je kombinirao apstraktnu umjetnost s nadrealističkim fantazijama.
Rođen 1893. u glavnom gradu Katalonije, Barceloni, odrasta uz oca urara i zlatara u okružju raznih vrsta umjetnosti. Iako upisuje umjetničku akademiju La Escuela de la Lonja, otac ga nagovara da pohađa i poslovnu školu. Kasnije, u periodu kada je radio kao knjigovođa u kemijskoj tvrtki, izlaže na općinskoj izložbi u rodnom gradu. Nakon živčanog sloma potpuno napušta knjigovodstvo i roditelji mu dopuštaju pohađanje umjetničke škole u Barceloni. Njegov profesor u školi pokazuje veliko razumijevanje savjetujući ga da dotiče predmete koje će crtati, proces koji je ojačao Miroov osjećaj za prostornu kvalitetu predmeta. Kao i mnogi umjetnici toga vremena dolazi u Pariz, ali ne uzima francusko državljanstvo zbog duboke povezanosti s katalonskim domom kojem se uvijek vraćao.
U početku kombinira pedantni i detaljizirani realizam s apstrakcijom u pejzažima poput poznate Farme i Obrađene zemlje. Postupno miče predmete koje je preuzeo iz prirodnog konteksta i slaže ih u skladu s novim, misterioznim rasporedom. Pod utjecajem dadaista, nadrealista i Paula Kleea, Miro slika „slike snova“ i „imaginarne pejzaže“ u kojima su konfiguracije i boje naoko nasumične. Uskoro potpisuje i manifest nadrealističkog pokreta, a članovi skupine poštuju ga zbog načina portretiranja podsvjesnog iskustva. Iako ga mnogi nazivaju nadrealistom, on se neprestano mijenjao i istraživao te bi ga zato bilo nemoguće smjestiti pod samo jednu kategoriju.
–>http://www.ziher.hr/2014/08/27/najava-remek-djela-joan-miroa-od-jeseni-u-umjetnickom-paviljonu/
U prvim fazama eksperimentira s romaničkim freskama, poslije se upoznaje s kubizmom i Picassom, ali i fovizmom koji promovira snažno, šaroliko i jednostavno slikarstvo. Kombinirajući stilove, većinom ostaje vjeran reprezentaciji ljudskih formi u zakrivljenim mjesečevim oblicima, krugovima i linijama kao i korištenju jakih, nesputanih boja koje postaju njegov prepoznatljivi znak. Jedino što mijenja je medij kojim se koristi, za svoje maštarije koristi keramičke murale, skulpture, tradicionalna platna, detaljizirane gravure ili tapiserije.
„Za mene je predmet nešto živo. Ova cigareta ili kutija šibica sadrži tajni život intenzivniji od onog koji posjeduje neko živo biće.“ Na taj način on slika konkretne stvari, ne onako kako bi ih vidio već kako bi ih osjećao ili kako bi volio da to promatrači osjete. Na pitanje što ga inspirira na crtanje tih karakterističnih motiva odgovorio je: „Nekad jednostavno ne bih večerao, objekti koje sam zamišljao jednostavno bi počeli letjeti, našli bi se na zidu, a ja bih ih prenio na papir.“
Za vrijeme Španjolskog građanskog rata u kasnim 30-ima živi u Parizu. Iako njegov rad nije politički nastrojen, događaji u njegovoj rodnoj zemlji inspirirali su ga na prihvaćanje socijalne kritike. To je u njegove slike unijelo mrak i demonsku ekspresivnost koja je zrcalila strahove i užase tih godina.
U posljednjim godinama karijere Miro se interesira za simbolizam i poruku koje djelo predstavlja. Svojim djelom u posljednjoj fazi želi izraziti više od same slike koju javnost vidi. U svojem pristupu kreativnosti služi kao primjer i uzor mnogim nadolazećim umjetnicima.
