Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Još jedan filmski vremeplov Woodyja Allena („Cafe Society“, W.Allen, 2016)

08.10.2016. Arman FatićFoto: salesonfilm.tumblr.com

Woody Allen ovog novembra slavi 50 godina od izlaska prvog filma What’s Up, Tiger Lily?. Pedeset godina stvaralaštva, s novim filmom gotovo svake godine, među kojima je mnoštvo prestižno nagrađivanih, osnovni su razlog zašto postaje veoma teško dati pravedan sud o kvaliteti svakog novog rada ovog redatelja. Cafe Society, njegov ovogodišnji film, sigurno je jedan je od zanimljivijih i gledljivih u posljednjih nekoliko godina.

Protagonist filma Bobby Dorfman (Jesse Eisenberg), mladića iz Bronxa, jevrejskog porijekla, napušta New York, ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća, sa željom da izgradi karijeru u Hollywoodu. Po dolasku Bobby počinje raditi za ujaka Philla Sterna (Steve Carell), velikog agenta za talente koji živi u punom blještavilu filmskog grada. Ujak Phil daje mu jednostavan posao dostavljača paketa, kako bi dobio priliku da se upozna s gradom i ljudima u njemu, te upućuje svoju sekretaricu Vonnie (Kristen Stewart) da mu pomogne u tom pohodu. Bobby i Vonnie se brzo upoznaju, kreću dijeliti prezir prema lažnom sjaju Hollywooda i, naravno, razvijaju osjećaje jedno prema drugom. Sve bi to bilo sjajno da Vonnie nije ljubavnica Phila Sterna.

Foto: jesseland.tumblr.com

Foto: jesseland.tumblr.com

Visoko društvo Hollywooda (ili Deja Vu likovi?)

Ono na čemu Woody Allen nikada nije zakazao u svojoj karijeri su zanimljivi likovi i odabir pravih glumaca za uloge. Allen oblikuje lik Bobbyja prema sebi, što smo do sada mogli vidjeti u nebrojeno mnogo njegovih filmova. Bobby je još jedan mladi Jevrej sa zapadne obale koji ima životnu filozofiju od koje ne želi odstupiti, izraženo znanje prema nekom vidu umjetnosti i pokušava izbjeći društvene mase/situacije u kojima bi se morao suočiti s ljudima suprotnog mišljenja. Jesse Eisenberg  uspijeva napraviti balans između ove Allenove autobiografske figure i figure izgubljenog mladića u sazrijevanju koju je često igrao kroz svoju karijeru.

Vonnie se u početku doima kao jednodimenzionalan lik, kao izgubljena djevojka koja obavlja svoj posao bez mnogo strasti i želje , te ostavlja dojam da je u pitanju sredstvo razvijanja radnje kroz njenu poziciju i ponašanje u ljubavnom trouglu. Na svu sreću Allen je na vrijeme izvodi iz uloge “Manic Pixie Dream Girl”  i dodaje joj mistično/realističnu notu koja oživljava film i daje dojam nepredvidivosti i neriješenosti specifičan za  njegove kvalitetnije radove.

Phil Stern vjerojatno je najzanimljiviji lik ljubavnog trougla pa je šteta što gledatelji ostaju uskraćeni za detaljniji uvid u njegove misli i djela. Ono što u velikoj mjeri dobivamo je konstantna užurbanost i zategnuti odnosi sa ženom s povremenim djelićima zvjezdanog sjaja, zabava uz bazen, uz mnoštvo velikih imena filmske industrije 30-ih koja nikada ne vidimo (Možemo se zapitati je li Phil zaista dobar holivudski agent ili običan prevarant). Steve Carell uspijeva prenijeti dubinu i energiju lika u ono malo scena u kojim se pojavljuje, ali činjenica da lik nije dovoljno razvijen stvara disharmoniju zbog koje izostaje osjećaj napetosti u scenama ljubavnog trougla. Na kraju trougao ostaje ukočen i bezličan pa je moguće pomisliti da je redatelj izbjegavao pisanje situacije u kojima bi likovi morali iznijeti suprotna mišljenja.

Foto: jesseland.tumblr.com

Foto: jesseland.tumblr.com

Glamur New Yorka (i savršeni jazz vremeplov)

Dok se prva polovina filma odvija u Hollywoodu i fokusira na likove, u drugoj polovini, nakon što se Bobby vrati u New York, film poprima potpuno novu, osjetilnu, dimenziju. Iznenada sve, od naracije preko glume do pokreta kamere ostavlja dojam pripadnosti filmskim klasicima 30-ih. Cafe Society dobiva emocije i duh romantičnih komedija Blonde Venus i Hands Across Table kao i gangsterskih filmova Little Caesar ili The Public Enemy bez da pritom referira na njih ili pokušava raditi loše omaže na njihov račun. Najsvjetlija tačka filma, i možda jedina stvar na koju je nemoguće pronaći zamjerku, je soundtrack za koji su posebno adaptirani klasici Richard Rogersa i Lorenz Harta kao i  Harry Warrena. Vince Giordano i Nighthawksi tako su za ovaj film izveli „Lady is a Tramp“, „Jeepers Creepers“, „I only have eyes for you“ i još 12 savršenih jazz skladbi.

Nažalost Woody Allen ni u uvoj, ugodnijoj, drugoj polovini filma ne uspijeva da izađe iz svoje sigurne zone i priušti gledateljima nešto značajno po čemu bi pamtili ovaj film. Na kraju sve završava s mnogo sjaja, mnogo glamura s brzim i  neočekivanim razrješenjem, moglo bi se reći u klasičnom stilu redatelja. Vrijeme je najbolji pokazatelj kvaliteta, stoga, trebali bismo se zapitati, kroz nekoliko godina, koliko filmova Woodyja Allena ćemo se sjetiti i nabrojati prije nego spomenemo Cafe Society – koji trenutno možete pogledati u Kinu Europa.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 3.556 out of 5)

Komentari