Kad je bal nek` je kanibal (“Sirovo”, J. Ducournau)
Ove subote je u “sudačkoj nadoknadi” jubilarnog desetog FMFS-a prikazan provokativni francuski film Sirovo (Grave, 2016.). Iako je festival službeno zatvoren dan ranije, projekcija filma Sirovo odgođena je za nedjelju zbog kiše, a publika je prije projekcije spomenutog filma imala prilike pogledati tri kratkometražna pobjednika i tako se psihički relaksirati pred sirovu avanturu. Simpatični španjolski film Timecode odnio je nagradu publike za najbolji strani kratki film, a zatim su pušteni filmovi Po čovika, koji je nagrađen od strane žirija i Ježeva kuća koju je u konkurenciji „Ješke“ nagradila publika.
Film na koji smo upozoreni
Kada je izašao ovogodišnji program FMFS-a mnogi su s interesom u plavoj programskoj knjižici zaokružili film Sirovo privučeni reputacijom koju je stekao igrajući po drugim europskim festivalima i kinodvoranama. Debitantski dugometražni film francuske redateljice Julie Ducournau zaista prati zao glas: kada je prikazan na filmskom festivalu u Göteborgu nekoliko se posjetitelja onesvijestilo i povraćalo, preko trideset ljudi je napustilo dvoranu, a film je morao biti prekinut zbog opće uznemirenosti. Na drugim mjestima film je naišao na slične reakcije, iako je publika ovog puta znala s čime se susreće. Međutim, film je dobio i određena priznanja na festivalima u Cannesu i Torontu, što je famu oko ovog naslova dodatno podgrijalo.
Ipak, kako nema loše reklame, vibra koja se stvorila oko filma samo je privukla novi krug gledatelja koje je zaintrigiralo što se krije u ovom ostvarenju, jesu li mučne scene zaista pomakle granice, ima li film u konačnici ipak ima neku poantu ili se radi o pucnju u prazno debitantske redateljice koja je jeftinim trikom nastojala na trenutak skrenuti svjetla reflektora na sebe. Odgovor izgleda jednostavan, ali nije.
Brutalna lekcija iz konformizma
U fokusu je priče filma Sirovo Justine, šesnaestogodišnja učenica koja dolazi iz veterinarske i, što je važnije, vegetarijanske obitelji. Upisujući veterinarsku školu prolazi neugodne inicijacije, pa potisnuti i divlji duh izlazi iz boce nakon što proba meso po prvi puta u životu. Ovakva postavka podsjeća na neki film grčkog čudnog vala ili njemu srodnih ostvarenja. Iako filmski debi Julie Ducournau asocira na naslove grčkog vala, Sirovo ipak vozi nekim svojim tračnicama prepunim krvi i šokantnih scena, ali unutar smislene i dobro konstruirane priče.
Redateljica se pišući scenarij sigurno našla u situaciji poput Buridanovog magarca koji je morao birati između dva plasta sijena. Prvi plast nosio je odluku da se prikloni šokantnom stilu punom degutantnih trenutaka, da zavrti uradak oko scena koje publika neće lako zaboraviti, scena koje iritiraju probavu, ali privlače pažnju. Drugi plast nosio je implicitan tretman nasilja i fokus na sadržaju koji je intrigantan i dobro funkcionira u apsurdnom ključu. Imajući na umu ova dva moguća odvojka treba naglasiti kako Ducournau nije ostala gladna poput nesretnog čovjekovog četveronožnog prijatelja iz spomenute priče, već je zagrabila iz oba plasta i tako stvorila šokantan, duhovit, zabavan, gnusan, odvratan, šarmantan, iritantan i intrigantan film; iskustvo koje se ne zaboravlja lako.
Ralje na francuski način
Koliko god se ježili odvratnih scena kojih u filmu ne manjka i koje ne treba opisivati kako se budućim gledateljima ne bi priredio svojevrsni zračni jastuk koji će ublažiti dojam, moramo priznati kako one nisu nositelj radnje, više začin za ovo neobično jelo. Baš kao što bi primjerice srpski filmski hit Maje Miloš Klip prenio poantu i bez nepotrebnih eksplicitnih pornografskih scena seksa, i ovaj bi film trpio implicitni prikaz skandaloznih scena, jer je priča u svojoj apsurdnoj osnovi dobro iskonstruirana i zanimljiva.
Ipak, mlada francuska redateljica kao da se vodila geslom „kad je bal nek je maskenbal“ odlučivši ići do kraja, te ubaciti nekoliko mučnih scena koje na trenutke koketiraju čak s parodijom, te relativno uspješno izgraditi film na rubu horora u kojem ne manjka komičnih dijelova. Dobar indikator ovog neobičnog iskustva su reakcije publike koja se u jednom trenutku smijala, u drugom zgražala, u trećem gledala u mobitel, u četvrtom uživala u filmu. Sirovo je film koji zaista ne ostavlja ravnodušnim: sadrži šokantne scene, ali ne ovisi o njima, zabavlja, iritira i privlači. Sve u svemu, voljeli ovaj film ili ne treba spomenuti sjajnu ulogu mlade Garance Marillier, koja doživljava pravu transformaciju pred kamerama i njene sestre na filmu, glumice Elle Rumpf.
Julie Ducournau debitirala je zanimljivim filmom kojim je sigurno skrenula pažnju filmskog svijeta na sebe, a po pitanju originalnosti u prvom je zalogaju pojela brojne mlađe i starije kolege koji se baš poput nje bore za svoje mjesto pod suncem u globalnoj areni filmskih festivala.
