Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Vizart

Kako živi narod: O samopomoći ili kako pomoći malom čovjeku

13.09.2016. Jelena RatkoFoto: MSU

Izložba Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti, otvorena prošloga tjedna u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, intiman je prikaz stanja hrvatskog društva i objektivan sažetak problema s kojima ono već godinama biva suočavano. S naglaskom na ekonomske uvjete koji su najčešće glavni razlog istima, likovna umjetnica Kristina Leko analizira osam obitelji iz Hrvatske i BiH koristeći se raznim medijma za prezentaciju njihovih sudbina. Izložba predstavlja svakodnevicu pojedinaca čije (mnogi će reći) nesretne sudbine postaju objektivni pokazatelji statusa quo koji se, čini se, nije promijenio već godinama.

Foto: MSU

Foto: MSU

„Kako živi narod, kome pripadam, hrvatski seljački narod? Može li se to gdje pročitati?“, pitanje je koje si je još 30-ih godina prošloga stoljeća postavio ekonomist Rudolf Bićanić te je, njime potaknut, započeo istraživanje pasivnih krajeva Hrvatske i BiH (kojim će se 80 godina kasnije baviti Kristina Leko). Bićanića je, a kasnije i Leko, zanimalo „kako doista i stvarno živi čitav narod, najveći broj ljudi, nepoznatih, izjednačenih, nepriznatih […] od vrlo malog kruga ljudi, one gospodarske elite“, kako kaže u knjizi Kako živi narod objavljenoj 1936. godine. Citirajući Antu Radića, objašnjava da se tu misli na onaj „veći dio naroda, koji živi po selima, rukama radi“. Tu se radi o (tada) 90 posto hrvatskog stanovništva.

Foto: MSU

Foto: MSU

Prije pune četiri godine, umjetnica i aktivistica Kristina Leko odlučuje ponoviti Bićanićevo istraživanje. Bez financijske potpore i potaknuta osobnim motivima, odlučuje prenijeti svakodnevicu osam posve „običnih“ obitelji iz spomenutih pasivnih krajeva onima kojima je ona nevidljiva i (naizgled) daleka. Kako piše Bićanić u knjizi koja je autorici izložbe bila najveće nadahnuće, „naša gospoda znadu više o kulturnim strujanjima Beča i Pariza, negoli o kulturnim strujanjima Čučerja i Posavskih Brega, desetak kilometara od Zagreba“. Činjenica je da za ta mjesta velik broj ljudi koji žive „u gradu“ nije nikada niti čuo. Ipak, ono što oni proživljavaju sve češće postaje i dijelom sudbine stanovnika hrvatskih gradova, a s političkim, gospodarskim i društvenim problemima s kojima se suočavaju nerijetko se sreću i Hrvati u razvijenijim dijelovima zemlje. Leko fokus stavlja na ekonomske (ne)prilike kao što su poslijeratna devastacija, iseljavanje, ekonomska solidarnost, posljedice neplanskog uvoza, korupcija, siva ekonomija. Ipak, nemoguće je pristupiti tim temama bez osvrta na društvene aspekte tih ekonomskih pojava, pa izložba ujedno nudi uvid u duševna i društvena stanja koja prate protagoniste na životnom putu.

Foto: MSU

Foto: MSU

Autorica izložbe provela je pune četiri godine obilazeći domaćinstva osam obitelji iz različitih krajeva regije – od Vukovara, preko Tijarice, Dubrave kod Tisna i Visa do Korenice i Višnjice u BiH. Video zapisi nastali obradom više od 16 sati snimljenog materijala iscrpni su dokumentarni izvještaji u trajanju od oko 60 minuta po obitelji. Količina truda i vremena uloženih u istraživanje vidljiva je u svakom intervjuu upravo kroz osjetnu bliskost članova obitelji – glavnih protagonista – s autoricom i posljedično kamerom, odnosno svakime tko odluči (po)gledati uratke. Postav izložbe tako ljude ne svodi na izrečeno, već otvara prostor doživljajima, raspravi i osobnim pričama.  Istovremeno, izložba uvelike potiče na raspravu i motivira za akciju. Namijenjena prvenstveno učenicima završnih razreda srednjih škola koji tek ulaze u svijet političke participacije, izložbi je primarni cilj edukacija, no isključivo ona interaktivna. Publika je zamišljena kao dio izložbe, a izložba kao promjenjiva ovisno o publici. Mnoga pitanja su postavljena, a na malo ih je odgovoreno od strane autorice – upravo zbog kompleksnosti navedenih područja istraživanja. Međutim, zahvaljujući organiziranim vodstvima pitanja postaju jasnija, a odgovori se čine sve bližima. Interpretacija vodiča postaje misao vodilja publike koja onda sama procjenjuje, raspravlja i zaključuje. Autorici tako feedback publike omogućuje dolazak do odgovora na (barem neka) pitanja koja je sama postavila kao ključna za izlazak iz stanja pasivnosti.

Foto: MSU

Foto: MSU

Bićanić je bio uvjeren da ljudi najbolje sami znaju što treba poduzeti kako bi njihovoj zajednici bilo bolje. Ako je tako, ova izložba bi trebala otvoriti oči i pokrenuti akciju. Zasad je potencijal u velikom dijelu regije neiskorišten, vlada pasivnost, a stanovnicima sela za koja mnogi nisu čuli budućnost je apstraktan koncept, nešto teško dostižno i nevidljivo. Tako je bilo i 30-ih godina na istim prostorima. Ipak, budućnost u koju ni tada nije bilo vjere, sada je ovdje, mada se ponekad čini da je ona samo repriza (jednako sive) prošlosti. Rasprava o iseljavanju iz gospodarski slabo stojećih krajeva danas je gotovo svakodnevna, kao i teme korupcije, nepotizma, bespravne gradnje i sive ekonomije koje se nerijetko provlače kroz razgovore, kako „u gradu“ tako i „na selu“. Kroz životne sudbine „običnih ljudi“ najjednostavnije je, čini se, shvatiti težinu tih problema te otkriti da mogu težiti i više – ako ih se odjednom, tamo gdje ljudi imaju malo, pojavi više.

Što misliš o ovoj izložbi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(13 votes, average: 3.923 out of 5)

Komentari